Na putu gdje baletani lebde

21_10_2016  |  Autor: Karmen Širović  |  Foto: HNK Split
Na putu gdje baletani lebde

Krenuli smo... A kamo? A zašto?, pita se Igor Kirov, a vjerojatno i mnogi od nas. Ljepota i prednost suvremenog baleta, naročito ovog, jest što nam autori i umjetnici serviraju temu čiji smisao putem otkrivamo sami...

Praizvedba baleta Igora Kirova Na putu premijerno je izvedena na 62. Splitskom ljetu u kolovozu, a sezonska premijera održana je 14. listopada u splitskom HNK.

Bach bez orkestra

Za zvučnu kulisu odabrane su dobro nam poznate Bachove Goldberg varijacije, inače skladane za čembalo. Kao što je već, nažalost, postala skoro pa uvriježena praksa splitskog HNK, baletne izvedbe zakinute su za glazbu uživo, što je pored kazališnog orkestra žalosno i sramotno. S obzirom na to da je Na putu suvremena baletna predstava, izostanak pratnje uživo može se preživjeti, za razliku od, recimo, Trnoružice Petra Iljiča Čajkovskog koja je prije koju sezonu izvođena uz matricu. Ipak, da ne bismo tražili iglu u plastu sijena, pored ovoliko uspješne koreografije, usmjerit ćemo se na ono što je predstavljeno.

Krajnje profesionalan balet

Balet počinje i završava arijama, između kojih je 30 varijacija teme čiji se ritam i tempo stalno mijenjaju, prikazane u 32 slike. Čembalo u odabranoj diskografskoj verziji mijenja glasovir, što i nije neobično s obzirom na to da su varijacije doživjele mnoštvo transkripcija. Kao što je njima pijanist Goldberg grofu Kaiserlingu dočaravao svjetove između jave i sna, tako i mi njima premošćujemo stoljeća, da bismo se uvijek iznova prepuštali potrazi za vlastitim snom, ističu autori baleta. Suvremeni ples i balet, kod kojeg je čest izostanak tradicionalnog sadržaja i radnje, još uvijek nailazi na nerazumijevanje publike, a nedostaje, naročito u Splitu, kvalificiranih koreografa i plesača za navedeni izričaj.

Srećom, koreografi se mogu uvesti, a kada u splitski HNK dovedete Igora Kirova, plesači plešu kako on koreografira i produkt je krajnje profesionalan, umjetnički i zanimljiv proizvod/balet. U fokusu je radnje insomnia, nesanica, stanje koje svatko od nas poznaje i u njega ubacuje neki svoj trip. Jedni svoj život, uspomene. Drugi zebnju zbog budućnosti, ili neki neriješeni današnji problem. Svatko ima svoju, posebnu crvenu liniju i svatko na svoj način traži mir u sebi kako bi iz nesanice izašao. 17 ljudi, 17 stolica, dva zida i jedan cilj... Traganje za svojim snom!

Pitanja na koja svatko traži svoj odgovor

Krenuli smo... A kamo? A zašto?, pita se Igor Kirov, a vjerojatno i mnogi od nas. Ljepota i prednost suvremenog baleta, naročito ovog, jest što nam autori i umjetnici serviraju temu čiji smisao putem otkrivamo sami sukladno vlastitim doživljajima, promišljanjima, osjećajima, iskustvima, uvjerenjima i vjerovanjima. Idemo tamo kamo nas put nosi, gdje nas tišina nepoznatog zove... da osjetimo drugi miris, da dodirnemo neko drugo tijelo, da otkrijemo neki drugi zvuk... i da opet putujemo. Uzimamo sa sobom svoj dom i toplinu. Sanjamo da bi jednog dana opet mogli SPAVATI... I maštati... Ali nemir u nama sve je VEĆI i JAČI. Proganja nas i ni trenutka nam ne dopušta da sklopimo oči i stignemo tamo kamo bismo htjeli... tamo gdje je miris drugačiji, gdje postoji SAN!, viđenje je puta Igora Kirova.

Crno i bijelo

Scena oslobođena scenografije popunjena je bijelim sjedalicama kao rekvizitima te znaimljivim kostimografskim rješenjem Aleksandra Noshpala u kojem su muškarci i žene izjednačeni, odjeveni u gotovo identične kostime, prizivajući androgeni uniseks izgled kojem danas teže i mnogi dizajneri. Baletani na put kreću u bijelim opravama s crnim detaljima, a prisutan je i striptiz moment, jer se na svom plesnom putovanju polako razodjenu, prvo u nešto kraću verziju prvotnog kostima, kojim podjednako dominira i crna boja (aluzija na crno-bijele tipke glasovira), a zatim u potpuno crne oprave slične trikoima s crnim volanima na stražnjicama (da, nose ih muškarci i žene).

Baletni ansambl kao jedno

Odlično iskorišten prostor u režijskom smislu fokus je iz varijacije u varijaciju prebacivao po cijeloj pozornici, često koristeći dualizam, odnosno zrcalno smještanje plesne radnje koje se dupliralo s lijeve i desne strane, a često se manifestiralo i u dupliranju plesnih partnera.

Kao većina suvremenih koreografija, i ova je oslobođena često bolnih baletnih špica. Međutim, plesači su Na putu doista lebdjeli, koristili neke druge klasične baletne elemente, poput piruete, ali su obogaćeni i pokretima karakterističnima za neke borilačke vještine. Ono što je Kirovu odlično pošlo za rukom jest usklađivanje splitskog baletnog ansambla, koji je tijekom cijele izvedbe, koju je autorica ovog teksta pratila 18. listopada, bio kao jedno, što je u ovom baletu naročito važno, jer smo Na putu (životnom, ili kako god ga želite percipirati), svi jednaki, i muškarci i žene, mladi i stari, ili barem tome težimo. Tako ni glavnih uloga u klasičnom smislu nema. Svi plesači dobili su barem 5 minuta slave u nekom od Kirovljevih odličnih koreografskih riješenja te su balet iznjeli kao pravi timski baletni ansambl.

Na putu je ove sezone na programu splitskog Hrvatskog narodnog kazališta, a sljedeću izvedbu možete pogledati već 2. studenog. Svakako bi trebalo iskoristiti priliku i otputovati s Kirovom i splitskim baletnim ansamblom.