Molitva ili uznemiravanje?

 Ekumenska inicijativa 40 dana za život započela je novu rundu molitvi za život ispred ulaza Ginekologije KBC-a Split. Nisam imala priliku proći tim putem za vrijeme molitvene inicijative, ali i fotografije prošle, održane u jesen 2014. godine, dale su mi uvid u prizor koji zatekne svaku ženu i muškarca koji žele ući na odjel ginekologije, iz bilo kojeg razloga. Da se razmijemo, meni je neugodno i kada je čekaonica zubarske ordinacije prepuna pa moram nakon jaukanja na stolcu izići pred nepoznata lica; ne znam kako bih se osjećala da me u predvečerje dočeka krug ljudi s transparentima i krunicama. Išla ja na pobačaj ili na rutinski pregled, ne bi mi bilo ugodno.

Krenem li od samog naziva koji inicijativa koristi, nailazim na nejasnoće; vjernici-aktivisti žrtvuju četrdeset dana u molitvi za život. Mislim da bismo bez problema mogla nabrojati četrdeset načina na koji se može učinkovito utjecati na kvalitetu vlastitog ili tuđeg života, a da to nije molitva ispred bolnice. Ne znam jesam li se pogubila u prijevodu, ali slike koje u glavi spajam s molitvom nikako nisu transparenti i prostor ulice. Intiman susret s Bogom, razgovor koji se odvija u samoći ili na liturgijskom slavlju – zar to nisu kršćanski postulati kada je o molitvi riječ? Zašto je bitno stajati ili klečati ispred bolnice? Ako je riječ o učinkovitoj molitvi - a krenemo li čitati podatke ove inicijative na svjetskoj razini, može nam se učiniti da je tako - zar je potrebno suočavanje s djevojkama i ženama koje razmišljaju o pobačaju? Kada prestaje granica između molitve i uznemiravanja?

Svaka žena ima pravo na privatnost i na donošenje odluka koje se tiču njenog zdravlja i tijela. To joj omogućuje i zakon. Takve odluke trebala bi moći donijeti bez utjecaja i ograničenja religijskih skupina (kojima možda ni ne pripada!), ma koliko one tvrdile da se bore za život. Molitvom za život ova inicijativa napada ženska reproduktivna i seksualna prava, a time i žensko dostojanstvo. S druge strane, javne zdravstvene ustanove (a KBC Split je upravo to) dužne su ženama omogućiti obavljanje pobačaja koji je legalan u Republici Hrvatskoj. Priziv savjesti liječnika, koji je doživio veliku popularnost posljednjih mjeseci, ne bi nikada trebao pregaziti etička načela struke i ugroziti prava i život pacijentice – takve akcije samo nas vraćaju ilegalnim pobačajima.

Okupljanje na prostoru ispred bolnice ne utječe samo na ciljanu grupu žena, već i na sve pacijente i pacijentice koje se ovakvim okupljanjem i djelovanjem uznemiruje. Krunice i transparenti postaju sredstva borbe za život, a na uzroke pobačaju se ni ne osvrću. Pomoć žrtvama seksualnog nasilja, potpora samohranim roditeljima, prihvaćanje i dostupnost kontracepcije, educiranje tinejdžera o reproduktivnom zdravlju i seksualnosti, bolji radni uvjeti za žene, olakšanje u financijskom opterećenju odgajanja djece - na svim bi se tim poljima moglo i trebalo djelovati ako vam je cilj smanjiti broj neželjenih trudnoća i pobačaja kojima nerijetko takve trudnoće završe. Život nije tek rođenje, život je svaki dan, bez pauze i odmora. Život su prepuni domovi za nezbrinutu djecu, gladna djeca koja u vlažnim hladnim sobicama sanjare o stvarima koje mi uzimamo zdravo za gotovo, život su majke i očevi bez posla, obitelji bez financijskih sredstava da plate pokazne karte i nove udžbenike djeci, život su roditelji koji ne mogu dobiti status njegovatelja... Ako ste odabrali borbu za život, mnogi su načini da se ona vodi; na ovaj se način borite za rođenje, a ne za život. I to na prilično nefer način, ako smijem primijetiti.