Moja ćer akademik

Poznati splitski hotel i ove godine ugostio je na subotnjoj zabavi splitske vlaje i njihove goste. U šarolikom društvu dominirao je šezdesetpetogodišnji Mate Vlajić u, pitaj Boga gdje nabavljenoj, slavonskoj narodnoj nošnji s crveno-bijelo-plavim povezom oko pasa. Na glavi mu lička kapa s hrvatskim grbom. Na nogama nove cipele kupljene prekjučer u Švicarskoj. - Nek se vidi: Rvat od glave do pete, Europljanin i svicki čovik! - umiljato mu tepala njegova zakonita i glavni stilist.

U ruci je ponosno držao gusle javorove, rađene po narudžbi, s urezbarenom zagrebačkom katedralom i hrvatskim grbom. Suza mu je omaknula kad se uvaženi govornik, splitski tajkun, na čudnoj mješavini književno-splitsko-morlačkog govora rasplakao o preko sedam gora, sedam mora, najviše sat vožnje udaljenoj Dalmatinskoj zagori. Osim gusala, u Matinoj zovnici bile su diple nabavljene u dalekoj Istri s mijehom jarića koje je paslo na tko zna kojim pašnjacima. U Matinu društvu sjedila je punašna šezdesetogodišnja gospođa Vlajić kojoj se stomak prelijevao preko crnih hlača. Frizura Jovanke Broz isticala joj je ionako veliku glavu.
- Draga moja, sinoć sam se vratila sa skijanja iz Vrancuske. Nauživala sam se bijelog sniga... - pokušavala je započeti priču s njoj sličnom gospođom nekog tajkuna. Do nje se smjestila sitna tridesetogodišnja Monika Vlajić, njihova mlađa kći, inače profesorica klavira. Zbog ove gluposti ostavila je topli krevet i svog dečka u Zagrebu. Morala je udovoljiti ocu koji ju je školovao, kupio joj stan i financirao je. Naravno, morala je nastupiti kako bi uz očeve gusle i diple istakla glazbenu nadarenost obitelji Vlajić. Ponosni ju je otac predstavljao poznanicima kao moja ćer akademik. Uzalud mu je objašnjavala da je ne sramoti jer diploma Glazbene akademije nema nikakve veze s titulom akademika. Što se može, tati je to ljepše zvučalo. Starija kći i dva sina nisu se htjeli pojaviti na ovoj pokaznoj vježbi vlaških nostalgičara. Radije su odlučili provesti vikend s obiteljima na snijegu u dalekom rodnom selu svojih roditelja u dinarskom kamenjaru.

Nakon pozdrava uvaženim gostima političarima, tajkunima, predstavnicima sve sile izabrdskih gradova i općina, salom se prolamao pljesak. Kako to i priliči ovakvoj svečanoj prilici, otpjevana je Lijepa naša.
Smjenjivali su se poznati pjevači, klape i slavonski tamburaši. Na pozornicu je izišao uvaženi rođak tajkun i najavio: - A sada će moj rodijak, veliki narodni guslar Mate Vlajić, otpivati svoju novu pismu. Želim napomenuti da će svi gosti dobiti na dar njegov novi CD, poster i memoare Od čobana preko cvijeća do estradne zvijezde!

Dvoranom se prolomila mješavina pljeska starijih i zvižduka mlađarije. Na pozornicu je ponosno izišao Mate s kompletnom opremom. Na pod ispred sebe stavio je zovnicu na koju je položio diple. Nek se vidi da ne svira samo gusle. Nakašljao se, sjeo na stolicu, uhvatio gusle javorove, pozdravljajući nazočne: - Fala van, lipi moji! A sada ću van otpivati moju novu pismu koju san sam skladijo i uglazbijo uz pomoć moje ćeri akademika Monike Vlajić kojon od sveg srca zafaljujem.

Monika se crvenila od stida dok se dvoranom prolamao pljesak, smijeh i zvižduci. Ali s godinama razumjela je očevu želju za pažnjom. Kao siromah teško se probijao kroz život. Onda se počeo baviti uzgojem cvijeća, mukotrpno radeći i obogatio. U hrvatskoj pretvorbi polupismeni Mate odlično se snašao i bogatstvo višestruko oplodio. Prije pet godina imao je moždani udar, doživio prosvjetljenje i iz temelja promijenio svoj život. Poslove je prepustio dvojici sinova. Kupujući stvorenim bogatstvom glazbenu slavu koristi svaku priliku od ovakvih bogomdanih priredbi do nastupa na dernecima širom Lijepe Naše i susjedne Bosne i Hercegovine. Uspio se ubaciti na Vinkovačke jeseni i Đakovačke vezove. Vrhunac je bio nastup u emisiji komercijalne televizije Hrvatska traži zvijezdu.
Gusle su zagudile, a Mate zapjevao otežućim glasom:
- Velebite Bijakovi priti, kad je vidi da će je ubiti...
Dvoranom se prolomio pljesak. Mate je nastavio o bitki s Turcima prije trista godina. Naši ginu, a Turci nadiru. Neki mladić ironično reče:
- Bogati, svi ćemo izginuti!
- Nećemo, u Mate su gusle! - dobaci njegov prijatelj.
I bi tako. U pomoć im stižu vitezovi od Ravnih kotara do imotskih junačkih serdara. S Gospom Sinjskom gone Turke do Stambola grada. Dok je masa pljeskala i zviždala, Mate se klanjao i zahvaljivao. A onda je najavio: - A sada će van na klaviru moja ćer akademik Monika Vlajić odsvirati jednu lipu pjesmu koju je napisa veliki njemački pisnik Mocart u čijon san rodnoj kući u Salzburgu, što će reći gradu soli, jučer ijo najlipše bombonjere na svitu!
Sitna Monika najradije bi u zemlju propala. Brojeći do deset popela se na pozornici dok je razularena mularija zviždala. Tata je iz Zagreba specijalno za ovu priliku dovezao njen klavir. S mukom je sjela i počela svirati, ali ni zvučnici nisu mogli nadjačati zvižduke kulture zaprežnog smjera odrasle na splitskom asfaltu. Boreći se sa samom sobom, završila je kao da se ništa nije dogodilo, pristojno se naklonila i sišla s pozornice dok joj je rodijak tajkun zahvaljivao. Onda je najavio poznatu zvijezdu kavanske glazbe. Dvorana je ustala i zapljeskala. Došla je do oca i majke, poljubila ih i brzim se korakom uputila prema izlazu. 
Vani ju je čekao miris mora i borova. Duboko je udahnula i prozborila: - Hvala Bogu, komedija je gotova!
Sjela je u tatin dar, novi Ford Mondeo, i pojurila prema bijelom gradu Zagrebu .

Biografija autora

Jure Radić rodio se 1965. godine u Zagvozdu kod Imotskoga. Završio je studije poslovne ekonomije i pedagoško-psihološkog obrazovanja. Tata je Mariji, Ivani i Marinku. Piše poeziju i prozu. Živi i radi u Splitu.