O mladima, knjizi i slobodi

Književni klub za srednjoškolce, ali i ostale ljubitelje književnosti počeo se održavati 20. listopada u programu Kluba Zona, a na knjiškim će se druženjima razgovarati o lektirama na pristupačan način. Tim povodom upriličili smo intervju s voditeljicom kluba Irenom Delongom Nešić, dobitnicom Goranove nagrade za mlade pjesnike 2010. godine, otkad je prisutna na splitskoj književnoj sceni i kao voditeljica pjesničkih večeri Rječilište a zatim i Škole kreativnog pisanja u Gradskoj knjižnici Marka Marulića.

Na Književnom klubu mladi o knjizi mogu razgovarati slobodno

- Cilj je književnog kluba potaknuti mlade da, kad iziđu iz učionice, kad maknemo dnevnike, profesore, ploču, razgovaraju o knjizi slobodno... Voljela bih čuti kako oni čitaju, što uočavaju, što im je važno i što im je dobro -otkriva Irena i priznaje da je klub njezin svojevrsni eksperiment da vidi koje lektire i dalje motiviraju mlade, a kojima stvarno više nije mjesto u srednjim školama, iako su klasici i reprezentativni primjeri određenog stilskog razdoblja.

Smatra da je uz obavezni dio lektire potrebno dati učenicima prostor u kojem sami mogu birati i izražavati vlastite preferencije. S druge strane, smatra i da je nepravedno samo učenike smatrati žrtvama obrazovnog sustava.
- Profesori moraju nametnuti ono što im je naređeno i tupiti gradivo koje učenike često ne zanima. Školski sustav ne podnosi odstupanje od pravila; moraju se ispoštovati određene norme koje su eto napravljene i koje se uzimaju zdravo za gotovo, i to traje već godinama - pokušava biti objektivna Irena. Nadovezuje se i na ispite iz državne mature: - Nastavnici daju mogućnost učenicima da imaju svoje mišljenje o pročitanim lektirama, ali ipak traže da ga formuliraju onako kako su ih naučili.

Izbjegavat će se pitanje Što je pjesnik htio reći?

Na književnim okupljanjima koja će se održavati u programu Kluba Zona pokušat će izbjeći pitanje od kojeg najviše zazire, a to je Što je pjesnik htio reći?. - Cilj mi je potaknuti mlade da ne govore o knjizi na način na koji se to od njih u školi očekuje, već da na svoj način - može i žargonom i lokalnim govorom- opušteno izraze vlastito razmišljanje o pročitanome. Ključ toga da mladi zavole knjigu možda je u tome da takvim pristupom čitanju pomaknemo granice razgovora o knjizi - zaključuje Irena.

Od poroda do preporoda

Irena je kao i mnogi od nas počela pisati još u srednjoj školi. - Ne smim reć da sam u osnovnoj jer to se ne računa kao staž - smije se Irena. Jasan rez joj se, međutim, dogodio negdje na trećoj godini faksa kada joj se počelo činiti da je sve što je dotada pisala totalna bezvezarija. - Mislim da je to faza poroda koju svaki pisac mora proći - kaže. Iz dvogodišnje faze vlastitog književnog preporoda koja je potom uslijedila, nastala je zbirka poezije Riječi kupuju zločine koje ćeš počiniti, za koju je nagrađena Goranom za mlade pjesnike.

Irena priznaje da joj je nagrada dala vjetar u leđa: - Imala sam hrabrosti pokrenuti Rječilište, a nakon godinu dana počela sam voditi Školu kreativnog pisanja. Tu sam imala sreće jer me Olja Ivančević-Savičević, koja je je bila spriječena voditi radionice koje je osmislila, preporučila Ingrid Poljanić na čiji sam se poziv, naravno, odazvala - prisjeća se početaka svoje predavačke karijere i priznaje da joj je vođenje radionica jedan od najdražih poslića, iako nikada nije zamišljala da će predavati, pogotovo ne odraslima. Smatra da joj u tome više pomaže činjenica što je profesorica engleskog i hrvatskog jezika, nego to što i sama piše.  - Ne pišem prozu, pišem isključivo poeziju, što je možda i bolje jer ne namećem svoje drugima. Ne progovara pisac iz mene. S druge strane, činjenica da pišem pomaže mi utoliko što sam upoznata s procesom i svim izazovima pisanja - zaključuje.

Pisac koji ne čita ne može biti pisac

Na pitanje o tome koliko se pjesnička vještina razlikuje od prozne, Irena odgovara da nema pravila.
- Koliko god me ljuti uvriježeno mišljenje da ako si jedno, moraš biti i drugo, isto tako ne smatram da su pjesnici božanska bića s urođenim darom inspiracije. I jedni i drugi moraju puno raditi i učiti. Naravno da moraš imati talent, ali puno je važnije školovati talent. Pisac koji ne čita ne može biti pisac - smatra Irena i dodaje da Škola kreativnog pisanja služi upravo tome da nauči polaznike kako biti nov, originalan, ne ponavljati se stalno. Pri tome je bitan kontinuitet u pisanju jer rijetko se poklope svi faktori da priča nastane u jednome dahu.

Protiv književne hijerarhije: roman nije bolji od poezije ili kratke priče

Kao pjesnikinji ipak joj smeta poistovjećivanje poezije s piskaranjem pjesmuljaka u srednjoj školi, a još više hijerarhija koja postoji kao nepisano pravilo u književnim vodama. - Sad nakon poezije ćete pisati kratke priče, a nakon kratkih priča slijedi roman - ironična je Irena i dodaje kako pisanje priča smatra čak i težim od pisanja romana: - Puno je teže u tako malom formatu biti i snažan i neobičan i začudan. Poezija je onda možda i najteža jer je tu još manji prostor, neobičniji; u prozi možeš lagati, ali u poeziji ne možeš jer to se odmah osjeti.

Inflacija književnih tekstova na internetu

Irena ne glorificira ulogu književnosti u mijenjanju postojećeg stanja u društvu i ne smatra da se angažiranost mora odvijati na makro razini. - Svaki je pisac na neki način angažiran... Neki pisci angažirani su oko malih stvari, ljudi, odnosa, karaktera, a neki se perom bore protiv korporacija, odnosno svatko ima nešto iz čega crpi građu i inspiraciju, i sa čim se u isto vrijeme obračunava.

Smatra da se u jednom trenutku putem interneta pokušalo demokratizirati čitanje književnosti pod krilaticom koja bi se mogla verbalizirati kao svi tekstovi dostupni su svima, što je dovelo do inflacije književnih tekstova, bez ikakvih kriterija. - Svi imamo mogućnost objaviti u kratkom roku i vrlo jeftino ono što mislimo, a danas svi imaju mišljenje, svi imaju stav o svemu - izražava nezadovoljstvo postojećim stanjem (književnog) teksta u virtualnim vodama nadovezujući se kako je neko vrijeme htjela odustati od čitanja kolumni jer joj se čini da se sve vrti u krug i svi pišu o istome.

Hrvatskoj književnoj sceni ne fali pisaca, nego urednika

- Književna scena kod nas je prerazvijena - smatra Irena. -S obzirom na to da smo zemlja od 4 milijuna stanovnika, ponekad sam šokirana koliko ljudi piše i koliko se toga objavljuje. Dokaz tome su škole kreativnog pisanja koje niču kao gljive poslije kiše. To je prekrasno; ljudi razmišljaju o knjizi, misle da imaju nešto za reći.

Najveći problem vidi u nedostaku uredničke prakse. - Većina njih koji idu u škole kreativnog pisanja i koji se kreću u književnim kružocima znaju da pisanje nije samo pisanje, već i puno uređivanja i brisanja. Na hrvatskoj književnoj sceni možda najviše fali dobrih urednika koji bi upravo to radili. Ima puno knjiga koje su mogle biti bolje da je urednička ruka bila stroža - iskrena je Irena koja je jako sretna ukidanjem centralizacije književne scene: - Više se ne može govoriti samo o zagrebačkoj sceni; izdvajaju se književne inicijative u ZaPis u Zadru, Ri Lit u Rijeci, a tu je i Split u kojem se ipak nalaze najjača književna imena, i pjesnička i prozna - pojašnjava.

Idući Književni klub održava se 17. studenog u 19.30 a u koštac će se uhvatiti s novim naslovom s državne mature - Zločinom i kaznom.