Mlade u EU povezuju - problemi

Suzanne Alibert 27-godišnja je novinarka iz Francuske. Nakon što je 2012. stekla diplomu u polju novinarstva i komunikacije, 3 je godine radila u tom polju, no tema koju je obradila u svojem magistarskom radu – komunikacija i mladi u Europskoj Uniji – nije ju prestala zanimati. Zato je nakon 3 godine rada dala otkaz i odlučila pokrenuti projekt Europe Next Door. Projekt joj omogućava da 8 mjeseci putuje po Europi, upoznaje mlade ljude i intervjuira ih o njihovome životu, politici i obrazovanju u njihovoj zemlji te o njihovome mišljenju o Europskoj Uniji danas. To ju je u srpnju dovelo do Splita, kad je intervjuirala mlade volontere Info zone, no iskoristili smo priliku pa smo intervjuirali i mi nju.

S obzirom na uglavnom teško financijsko stanje u svim sektorima, kako si uspjela financirati projekt?

Kad sam počela razmišljati o projektu, prvi je problem – naravno – bio novac. Počela sam štediti i prodavati neke stvari (prodala sam auto, na primjer). Također sam počela tražiti sponzore. Nakon šest mjeseci i brojnih sastanaka, prezentacija i pregovora, nekoliko je sponzora odlučilo pomoći u zamjenu za specifične zadatke koje za njih trebam obaviti tijekom puta. Sponzorirali su me jedna poslovna škola, gradsko vijeće grada iz kojeg dolazim i jedna švicarska fundacija. Novce sam prikupljala i putem crowdfundinga i osvojila sam nagradu za izvorne projekte mladih. Na kraju mogu reći da sama plaćam polovicu troškova projekta. Ukupni je trošak 14 000 eura.

Koje si zemlje Europe dosad posjetila u sklopu projekta i koje još zemlje planiraš posjetiti?

Dakle, počela sam u travnju i posjetila Portugal, Španjolsku, Italiju, Grčku, Tursku, Bugarsku, Austriju i Hrvatsku. Sad slijede Poljska, baltičke države, Finska, Island, Danska, Njemačka, Belgija, Engleska, Škotska i Francuska.

Koja je bila tvoja pretpostavka što ćeš tijekom projekta doznati od mladih i je li se na temelju prikupljenih podataka tvoja hipoteza promijenila?

Kad sam pisala rad, shvatila sam da mlade ove teme baš i ne zanimaju pretjerano i da ih prepuštaju europskim institucijama. Osim toga, prošle smo godine vidjeli da nacionalističke ideje sve više jačaju i da se koncept Europske Unije sve više dovodi u pitanje. S druge strane, EU je sve više prisutna u našim životima iako mi to možda ne osjećamo. Kad sam započela putovanje, očekivala sam da ću uočiti razlike između sjevernih i južnih zemalja, kao i između istoka i zapada Europe i mogu reći da je to točno, ali i da postoje velike razlike i između susjednih zemalja. Nisam mislila da će biti toliko razlike u ekonomskoj situaciji između pojedinih zemalja, kao i u načinu na koji zemlje rješavaju ekonomske probleme. Velike razlike postoje i u političkoj situaciji, u načinu života i to me iznenadilo. No, mogu potvrditi da je EU još uvijek pojam koji je daleko od građana, vrlo je birokratski i ljudi o njemu ne znaju puno, pogotovo ne oni koji su odrasli u zemlji koja je već dugo dio EU-a.

Kad usporediš situaciju vezanu uz mlade, nezaposlenost mladih i politiku, postoje li veće razlike među mladima na jugu Europe?

Mogu reći da je situacija više-manje ista: mladi na jugu Europe suočavaju se s poteškoćama pri traženju posla, teško mogu biti samostalni i realizirati se. Primijetila sam da je tako i s visoko obrazovanim mladima i da su zbog toga teško razočarani. Naime, cijeli su život slušali da će postati uspješni ako steknu visoko obrazovanje. No, primijetila sam da se mladi različito nose s ovom situacijom. Primjerice, u Portugalu brojni mladi odlaze u inozemstvo i to im ne predstavlja toliki problem koliko mladima u Španjolskoj i Italiji – čini se da su oni više vezani za svoje države. U Španjolskoj i Grčkoj situacija je bila toliko teška da su izašli na ulice i protestirali, iz čega su proizašle i neke nove političke struje. To se nije dogodilo u Portugalu, Italiji i Hrvatskoj iako je i kod njih situacija loša. Mislim da je to zbog kulturnih faktora.

Jesu li te neki odgovori koje si dosad dobila od mladih posebno šokirali ili deprimirali?

Najdepresivnije mi je bilo vidjeti mlade koje ne zanimaju teme kao što su politika, EU ili društvo općenito. Mogu ih razumjeti jer su nas političari protekle godine prilično razočarali a i način na koji mediji obrađuju ove teme može za posljedicu imati da nam je svega dosta. Ipak, danas imamo pristup različitim demokratskim alatima, alternativnim izvorima informacija i možemo napraviti promjene makar to bilo jako teško. Htjela bih reći i da sam, u svim zemljama koje sam dosad posjetila, vidjela da postoje mnoge inicijative koje su pokrenuli mladi. Iako nemaju novaca i nikakvu administrativnu potporu, ipak su motivirani da pokreću promjene, čak i na lokalnoj razini. Na primjer, primijetila sam da je u Hrvatskoj civilno društvo vrlo aktivno, pogotovo organizacije kao što je vaša i to je vrlo pozitivna stvar.

Koje su, prema tebi, najveće razlike između mladih u Hrvatskoj i Francuskoj, od obrazovanja do zapošljavanja i iznosa plaća?

U mnogim europskim državama većina mladih poslije srednje škole upisuje fakultete, pa kasnije budu prekvalificirani za određene poslove. Primijetila sam da je hrvatski obrazovni sustav zastario i da ne prati zahtjeve tržišta rada. Ima takvih slučajeva i u Francuskoj, ali stvari se mijenjaju. Mnoga sveučilišta, pogotovo privatna, studentima nude stažiranje i praksu da bi studenti stekli radno iskustvo. No, kriza itekako utječe na mlade i teško im je naći posao. Uz to, iz kulturnih razloga, u Francuskoj poslodavci baš i nemaju povjerenja u mlade.

Iako situacija nije savršena, mislim da mladi u Francuskoj ipak imaju više mogućnosti, nego u Hrvatskoj, pogotovo ako žele započeti vlastiti biznis. Koliko sam shvatila, takve inicijative mladih u Hrvatskoj baš se i ne potiču.

Što se tiče plaća, naravno da su veće u Francuskoj, ali ne trebamo zaboraviti troškove života, pogotovo u Parizu, gdje je život vrlo skup. Mladi nisu baš bogati, pogotovo ako su na minimalcu, ali obično si mogu priuštiti plaćanje režija, hrane i pokojeg lukuza. Mislim da se za mlade u Hrvatskoj ne može reći isto. No, teško mi je u potpunosti uspoređivati jer je Francuska golema zemlja. Ovo što sam rekla temeljim na vlastitom iskustvu i percepciji.

Što planiraš učiniti s rezultatima nakon što završiš projekt?

Već sad tijekom putovanja pišem članke i objavljujem ih na svojoj internetskoj stranci – na engleskom i francuskom a kad završim, napisat ću knjigu i organizirati konferencije i fotografske izložbe. Vidjet ćemo kako će ići.

Je li teško biti freelance novinarka s obzirom na aktualni društveni i ekonomski kontekst?

Da, zapravo je jako teško jer sektor trese kriza koju uzrokuju i internet i besplatne novine. Tako su glavni tiskani mediji u Francuskoj izgubili brojne čitatelje i morali su otpuštati radnike. Freelance novinarstvo čini se kao dobra alternativa no zapravo je riječ o prekarnom radu jer ne porazumijeva stalne prihode ni siguran posao. Osim toga, brojni novinari sad rade besplatno. Naravno, mislim da se ovaj posao bira iz strasti a ne zbog novaca. Također mislim da ima sve više modela financiranja, među kojima je i crowdfunding. Financijska sloboda daje novinarima i veću slobodu izražavanja, što je sad također vrlo aktualno pitanje.


Ovaj je članak nastao uz potporu Agencije za elektroničke medije, putem Javnog natječaja 6/14 Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.