Miro Darka Škrobonje

Izložba mladog splitskog studenta medijske umjetnosti Darka Škrobonje otvorena je 30. lipnja u Galeriji umjetnina u Splitu.

Kustosica izložbe iautorica predgovora, apsolventica diplomskog studija hrvatskog jezika i književnosti i povijesti umjetnosti Ivana Vukušić, o njegovu je radu rekla ovo: 
Svaki kraj je novi početak. Uzaludno je tražiti razloge jer oni su tu, sve je s razlogom. Potraga je vječna. Ovaj tekst neće pokušati objasniti istinu, niti će tražiti razloge, samo će pokušati ispričati jednu priču. A priča ide ovako:
„U jednom stanu živio je čovjek koji nije bio sretan. Nije mu bilo dobro i bio je nemiran. Tražio se no nije se uspijevao pronaći. Uvijek bi se iznova gubio, u kutovima, među zavjesama, procijepima na parketu. U potrazi za uzrocima nije razumijevao posljedice. Ostao je zatočen u nekom davnom vremenu. Dijete u njemu je zakržljalo. Nakon nekog vremena odlučio je svemu stati na kraj, otišao je snažno. Tu je bio kraj njegovoj potrazi. To jest, onoj za koju mi znamo. U jednom drugom svemiru živi dječak, mlado biće koje ni ne shvaća što bi to bili razlozi, samo putuje u svojim maštanjima. Sretan je, čak i kada ga mama ukori. Dječja zaigranost i nevinost stvara svoju putanju i ne nailazi na prepreke. Pjesma, misli, priča, superjunaci, bezbrižnost, vojnici, nindže, bam!“

Darko u svom radu naziva Miro spaja snimku interijera i eksterijera s audio zapisom razgovora s dječakom. Koristeći teleobjektiv stvara plošnost prikaza koji je intenziviran dugim kadrovima. Detalji koje autorovo oko primjećuje polako nas uvode u priču. Iz vanjskog prostora u kojem se nazire zapuštenost ulazimo u prostoriju prepunu zaprepašćujućih tragova načina življenja. Paralelno pratimo dječakovu priču koja cijeli doživljaj zaokružuje i pritom stvara suprotan osjećaj. S jedne strane nevini dječji glas, a s druge, krhotine i ostatci života, stapaju se u integralni doživljaj. No, koliko god osjećaji bili konfuzni, na kraju ostajemo šokirani. Uznemirenost koju izaziva pogled na prostorije pune smeća, prljavštine i zapuštenosti umiruje dječji glas koji nas u trenutcima tjera na osmijeh. Autor sažima dvije krajnosti izražavajući intimni doživljaj osobnog šoka, promišljajući pritom o začetku i kraju života koji se veže uz određeno mjesto. Postiže jednostavnost koja nekima može izgledati banalno, no svaki doživljaj je prepušten gledatelju i opravdan. Maštanja dječaka o tome što želi biti u životu poentira svrhu postojanja. Ostaje nam se zapitati gdje se skrilo dijete u nama? Najveći čovjek uvijek ostaje dijete, rekao je jednom Goethe.