Menstruacija kao tabu

Stanujem u kući u Solinu, okruženoj s nekoliko novijih zgrada. Vrijeme i (ne)prilike moje su roditelje natjerali da izgrade i otvore kiosk koji smo, dolaskom još nepriličnijh vremena, bili primorani iznajmiti jer je ta opcija bila uvelike isplativija od borbe s nabavkama, računima, maržama i dugovanjima. Što da vam kažem, izvrsno je u vlastitom dvorištu imati mini kiosk u kojem se nađe svega, od igle do lokomotive. Pogotovo za one situacije koje svaku ženu znaju iznenaditi, ma koliko bila spremna na iste stvari svaki mjesec. Znate o čemu pišem, zar ne?

Ima li veće sramote od djevojke koja drži uloške u ruci?

Da bih došla do kioska, moram izići iz dvorišta jer ulaz u kiosk gleda na ulicu. Izletim tako jednog dana i dočeka me prodavačica, simpatična mlada majka koja je uvijek nasmiješena i spremna na razgovor. Kupim uloške i platim, a ona me ispod glasa, odjednom znatno ozbiljnija, upita „Hoćeš da ti to stavim u jedan škartoc?“.

Zamislila sam se nad tim pitanjem: što će mi ikakva vrećica ili škartoc ako paketić stane u ruku a ja sam dva koraka udaljena od kuće? Nadalje, zašto škartoc umjesto vrećice koju inače nude? Doduše, pri samom pogledu na vrećicu jasno mi je zašto je tako – vrećica je, naime, prozirna, a ima li veće sramote od one da netko vidi djevojku koja si je kupila uloške? To su mi isto pitanje tiho i ozbiljno upućivale i prodavačice u kvartovskim dućanima dok se isti nisu zatvorili pod navalom trgovačkih centara koji su nas okružili. Nitko mi ne želi priuštiti sramotu hodanja ulicom s tim čudom u ruci, a i prolaznici bi mogli u šoku pasti u nesvjest ili se zabiti u rasvjetni stup.


Cenzura na instagramu

Zato me nije ni začudila informacija koju sam danas pročitala na internetu; Instagram je uklonio fotografiju potpuno odjevene djevojke na čijim se hlačama i krevetu na kojem leži vidi tamni trag menstrualne krvi.

Fotografkinja i pjesnikinja Rupi Kaur autorica je dotične fotografije koja je toliko zgrozila osoblje Instagrama. U seriji forografija koje tematiziraju menstruiranje Kaur je prikazala trenutke koje milijarde žena diljem svijeta dijele iz mjeseca u mjesec. Nakon što je ponovno postavila fotografiju na društvenu mrežu i nakon što je ista bila ponovno obrisana, Kaur ju je premjestila na Facebook zahvalivši se Instagramu što je reagirao upravo na onaj način koji su fotografije trebale kritizirati i tako potvrdio početnu tezu autorice. Izgleda da su žene i djevojke, mnoge još maloljetne, prikazane kao seksualizirani objekt s jedva prekrivenim najitnimnijim dijelovima tijela, potpuno prihvatljive i ne krše pravila Instagrama koja navode fotografije koje prikazuju „seks, nasilje i golotinju“ kao one koje će se brisati. Nije u potpunosti jasno kako odjevena djevojka s mrljom koja aludira na menstruaciju krši ijedno od tih pravila.

Kaur je na Facebooku dobila potporu s više od 50 000 likeova i 12 000 dijeljenja fotografije, što je dovelo do isprike od Instagrama i vraćanja obje obrisane fotografije, uz obrazloženje da je bila riječ o pogrešci i zabuni. Svakome se može potkrasti pogreška, ali dva puta s istom autoricom i fotografijom? Sumnjam.

Menstruacija kao nešto sramotno

Kaur se osvrnula na vlastito iskustvo s menstruacijom na koju se uvijek gledalo kao na nešto sramotno i intimno, nešto o čemu nitko ne treba znati, već treba ostati iza zatvorenih vrata. Unatoč tome što njeno menstruiranje, kao i menstruiranje svih žena, otvara mogućnost razvitka populacije, ono se gleda kao nešto prljavo i sramotno. Počevši od samog referiranja na menstruaciju riječima i izrazima koje koristimo u svakodnevnoj komunikaciji (dobila sam, menga, stvari, imam) da bi izbjegle termine koji ostaju rezervirani za udžbenike biologije i doktorske ordinacije, preko činjenice da period koji prati menstrualno krvarenje, slavni PMS, u današnjoj pop kulturi uživa ulogu fenomena, institucije i mjesta zbivanja šala i rasprave. Od silnih menstrualnih krvarenja koje mnoge žene dožive i prežive, izgleda da su jedino prihvatljiva dva; ono prvo kada djevojčica postaje ženom i posljednje kada žena ulazi u menopauzu i kada završava njena reproduktivna dob. Sve između je mjesto zazora i nametnutnog osjećaja srama.

Dvije strane trule patrijarhalne medalje

Čudimo se kada pročitamo kako su žene tretirane u različitim ruralnim krajevima svijeta za vrijeme menstruiranja; u Gani im je zabranjeno provoditi vrijeme u istoj kući s muškarcem, u Venezueli moraju spavati u šatorima, u Nepalu im je zabranjeno da razgovaraju s bilo kim tijekom tih dana te su izolirane u glinenim kućama u šumi. Islamska tradicija brani im da se mole, poste ili dodiruju Kur'an dok menstruiraju. U mnogim zabačenim dijelovima različitih krajeva svijeta vjeruje se da su žene koje menstruiraju zarazne pa ne smiju piti iz iste slavine kao ostali ukućani, niti dodirivati životinje u štali.

Šokiraju nas ovakvi podaci, a slična razmišljanja i danas žive oko nas, od situacije sa škartocem preko reklama sa ženama u bijelim haljinama koje „onih dana u mjesecu“ mogu pokoriti svijet jer će novi uložak upiti svu tekućinu koju proizvedu (spomenuti krv očito je nedopustivo i krajnje šokantno) i nitko neće znati što se zapravo događa s njihovim tijelima. Uvelike ublažena verzija mizoginog patrijarhalnog obrasca ponašanja, mnogi bi rekli, koja se ne može nikako staviti u isti koš s prethodno navedenim situacijama izoliranja i stigmatiziranja žena. Osim što nije tako; i jedna i druga strana čine jednu trulu medalju koja uporno i ustaljeno od biološkog procesa čini u društveno – kulturnom kontekstu nešto čudno, drugačije, sramotno i nešto što stigmatizira.