Melodije umlja protiv jednoumlja

U splitskom Quasimodu u petak, 26. prosinca, nije bilo mjesta ni za stajanje, a kamoli za sjedenje. Našli su se tamo predstavnici nekoliko generacija, oni koji znaju gdje su bili '91. i oni koji se tada još nisu ni rodili ili su tek bili u povojima, čak i oni koji znaju gdje su bili '45., a sve kako bi poslušali nove u nizu društveno-političko-ekološko-kulturno-šoubiz-itakodalje-satiričnih pjesama Predraga Lucića i Borisa Dežulovića - Melodije tora i šatora.

Unatoč činjenici da je hrvatski javni prostor u 2014. godini bio toliko bogat apsurdima, toliko nakrcan paradoksima i naseljen po zdravi razum pogubnim pojavama i izjavama, na prvom mjestu plejliste Dežulovića i Lucića našao se prvi čovjek Vlade s već izvođenim predstavljanjem Plina 21, Vladina vizionarskog programa za prenošenje otrovnih plinova od Sirije do Rijeke kojim bi se ružno kapitalističko lice spojilo s još ružnijim naličjem. Iz plinovitog se, još uvijek uz istog protagonista, prešlo u tekuće stanje - pjesmom Za tu Gunju poharanu puca meni cijev u stanu a nije izostao ni sad već evergrin (o čovjeku zvanom) Vlada Budala.

Multinacionalom, uz početak Ustajte, pohlepni na svijetu, oštro su se obrušili na Zakon o radu i eksploataciju radnika. Multinacionala je zapravo, pokazuje to praksa kojoj su Lucić i Dežulović samo našli prikladno ime, Korporacionala – antihimna u slavu profitu te istovremeno bilješka o smrti radničke klase. Nije to bila jedina himna te večeri, svirala se tako i Gospodarska himna (blago steci pa uteci, trag se novca lako gubi), a saznalo se i da je Ivan Vrdoljak čovjek zbog kojeg bi Lucić i Dežulović mogli uskoro pjevati na norveškom i zbog kojeg ko jebe srdele, komarče, trlje, sad se mriže bacaju za vuć naftne mrlje.

U vremenu informacija sve je zabilježeno – što u tisku, što u binarnom kodu, no odgovornost prema izgovorenome i dosljednost u izražavanju stava sve se rjeđe mogu naći a i sve je manje onih koji na to upozoravaju. Upravo je zato velika vrijednost Melodija i u tome što Lucić i Dežulović ne samo pamte i bilježe, nego i reagiraju i izruguju se onima koji spomenute odgovornosti nisu svjesni ili je odlučuju ignorirati. Mnogi će reći da pritom ne štede ni desne ni lijeve, što se lako može zaključiti, primjerice, slušajući ih kako pjevaju o Baldasarovim pothvatima jednako oštro kao o Kerumovima. No zapravo idu mnogo dalje: ne zaustavljaju se oni na površinskoj podjeli na desne i lijeve ili na crvene i crne, već pokazuju da takva podjela postoji još samo u pokojem amblemu, u nekoliko slogana, u ideologiziranom jeziku. Drugim riječima, na simboličkoj se razini, zazivanjem prošlosti pa i krivotvorenjem povijesti i općenito demagoškim nastupima stvaraju granice među ljudima, dok se istovremeno, u realnosti, štuje jedan isti dragi vođa – Profit. 

Središnji dio večeri pripao je, dakako, sučeljavanju predsjedničkih kandidata. Četiri kandidatske pjesme nadoknadile su tako barem nešto od izgubljenog onima koji su zbog Lucića i Dežulovića propustili posljednje televizijsko sučeljavanje pred šutnju a i stihovi su, teško je ne primijetiti, bili retorički prihvatljiviji – bili su, naime, logičniji, lakše pamtljivi, uhu ugodniji i istinitiji od predizbornih obećanja. Uostalom, za razliku od sintagmi bez sadržaja tipičnih za politički diskurs, Dežulović i Lucić predstavili su još jednom svoju sposobnost da uspješno izvedu sasvim suprotan postupak, da britkim jezikom raskrinkaju antijezik – njihove igre riječi, aluzije, kao i sasvim direktni komentari zrazito su gustog sadržaja, što je lažnom govorniku nezamislivo kad govori i nepodnošljivo kad sluša. Tako sintagme kao što su Mlada Karamarka ili HDZ na Stepincu (uz podlogu pjesme Lovrinac Dječaka) nose više značenja nego čitav jedan nastup predsjedničkih kandidata. To što Luciću i Dežuloviću uspijeva da pritom budu duhoviti i da publiku natjeraju da se nasmije sumornoj sadašnjosti (ali i reanimiranoj povijesti i neizvjesnoj budućnosti) ne umanjuje vrijednost njihove poruke – naprotiv.

Dva dana prije izbora i samo par sati prije nastupanja predizborne šutnje Dežulović i Lucić demonstrirali su premoć podizanja glasa nad davanjem glasa na listiću i po tko zna koji put ukazali na činjenicu da postoji i druga vrsta izbora: ona u kojoj se bira između društveno-političke amnezije s jedne strane i ustanka protiv svakodnevnog apsurda u svim društvenim sferama s druge strane. Upravo zato što satirički duo već godinama (počeli su i prije '91.) bira ovo potonje, što pliva uzvodno, piša u vjetar ili kako hoćete - bilo da je riječ o Melodijama križa i pršuta, sela i Bruxellesa, nafte i tupine, Srba i čekića ili o Melodijama tora i šatora - uvijek je riječ o glasu informiranosti protiv uniformiranosti, o kritičkom kriku protiv pasivne šutnje i, u suštini, o melodijama umlja protiv jednoumlja.