Medijska pismenost je potreba
Koliko smo puta slijepo vjerovali onome što smo vidjeli na televiziji ili čuli na radiju? Koliko smo puta čuli nekoga da vrijeđa druge ili ih omalovažava na temelju njihove vjerske, nacionalne ili druge pripadnost?
Kao i svake godine, 8. rujna obilježavamo Međunarodni dan pismenosti kojemu je cilj osvijestiti javnost o razini pismenosti i obrazovanja odraslih na globalnoj razini. Ideju pokretanja obilježavanja ovog dana pokrenuo je UNESCO prije točno 50 godina.
Pravo na pismenost je ljudsko pravo
Pravo na pismenost je jedno od ljudskih prava, sadržano u međunarodnim konvencijama, ali i neodvojivo od obrazovanja. Međutim, danas u Hrvatskoj spominjući pismenost više ne govorimo toliko o problemima osnovne pismenosti (sposobnost čitanja i pisanja), nego polako počinjemo promišljati o važnosti drugih oblika pismenosti ključnih za svakodnevno funkcioniranje u životu – o digitalnoj pismenosti, medijskoj pismenosti, građanskoj pismenosti... I zaista, ako pogledamo oko sebe i ako se sami prisjetimo nekih primjera, sigurno se možemo sjetiti situacija u kojima su nam neki od tih oblika pismenosti nedostajali. Nekad možda nismo ni svjesni da su nam nedostajali. Koliko smo puta olako koristili društvene mreže? Koliko smo puta unosili svoje podatke na različite portale, bez ikakve provjere sigurnosti? I koliko smo puta slijepo vjerovali onome što smo vidjeli na televiziji ili čuli na radiju? Koliko smo puta čuli nekoga da vrijeđa druge ili ih omalovažava na temelju njihove vjerske, nacionalne ili druge pripadnosti? Koliko puta smo reagirali kada smo čuli govor mržnje u medijima?
Svaki drugi plakat prikazuje sliku mlade žene u donjem rublju
Prije nekoliko mjeseci, u posjet Hrvatskoj došao je sveučilišni profesor Ross VeLure Roholt iz SAD-a, s ciljem da predstavi rad s mladima (youth work) svima zainteresiranima. Jedan naš razgovor ostao mi je u sjećanju i potaknuo me na razmišljanje.
- Ovdje u Hrvatskoj imate zaista puno billboarda. Znaš li kojih plakata ima najviše? - upitao me Ross.
- Nemam pojma. Da nije možda neki teleoperater ili neka trgovina elektroničkom opremom? - pokušao sam pogoditi.
- Pa svaki drugi plakat prikazuje sliku mlade žene u donjem rublju. Znaš li kakvu to poruku šalje mladima? - ozbiljno je rekao Ross.
Njegovo pitanje zaista me osvijestilo jer, zanimljivo, tu činjenicu uopće nisam primijetio – valjda nam je svima to već postalo normalno. Ali zašto? Zašto se nismo pobunili? Zašto nam je normalno vidjeti na plakatima takve sadržaje? Znamo li uopće kome bismo prijavili stvari koje smatramo neprikladnima na plakatima i u medijima općenito?
Više od polovice mladih medijima u potpunosti vjeruje
Sva ova pitanja vode do jednostavnog odgovora – nismo dovoljno medijski pismeni, odnosno, nemamo dovoljno kompetencija za kritičko razumijevanje poruka koje dobivamo, teško stvaramo određene medijske sadržaje, a nekada imamo i otežan pristup medijima. Mnoga istraživanja govore da nam nedostaju upravo navedene vještine: Forum za slobodu odgoja proveo je istraživanje pod imenom Mladi i mediji u Hrvatskoj, prema kojem se preko 4000 mladih izjasnilo o svojoj razini medijske pismenosti. Pokazalo se da preko 65 % mladih prilikom komunikacije s nepoznatim ljudima na internetu nije pretjerano oprezno. A 57 % njih medijima u potpunosti vjeruje, odnosno, ne pomisli da informacija objavljena u medijima nije istinita.
Isto istraživanje pokazalo je da mladi u Hrvatskoj imaju tehničke vještine potrebne za korištenje medija, posebice interneta, ali nedostaje im svijest o društvenim problemima i aktivizmu. Među mladima slabo je razvijena sposobnost kritičkog razumijevanja, posebno o političkim temama, a teško prepoznaju i govor mržnje.
>> Pročitaj istraživanje Mladi i mediji u Hrvatskoj
Medijska je pismenost odavno trebala biti uvedena u škole
Dakle, sudeći prema istraživanju, mladi dobrim dijelom nisu pismeni kao konzumenti medijskog sadržaja i kao građani. Moć korporacija i države sve je veća u odnosu na moć građana. Ako tome dodamo i nizak stupanj medijske svijesti i pismenosti, rezultati su poražavajući i ukazuju na ne baš sporedan društveni problem. Mladi, naravno, za njega nisu krivi, nego su gore navedeni rezultati slika društva u kojem živimo. Rezultati istraživanja također su indikatori površnog političkog i građanskog obrazovanja i nedostatka demokratske kulture, ali i nerazvijenog sustavnog pristupa medijskom obrazovanju u školskom sustavu. Neki će možda reći da učenici stvaraju školske listove i da gledaju kazališne predstave, ali kada smo ih učili da kritički procesuiraju informacije koje dobivaju iz medija? Kada smo im rekli da postoje mnoge opasnosti koje vrebaju na internetu? Kada smo im rekli da mediji mogu pristrano izvještavati ili da mogu prikazati samo jedan dio priče? Da mogu manipulirati i jezikom i slikom? Možda je krajnje vrijeme da se u školama počnemo baviti ovim temama, jer će nam ubrzo postati jasno da smo sadržaje medijske pismenosti trebali već odavno uvesti u škole. U današnje vrijeme, kada djeca već s tri godine tipkaju po tabletima i upijaju informacije, uvođenje ovakvog predmeta još je važnije jer su okruženi medijima od djetinjstva i tijekom razdoblja formiranja ličnosti.
Na kraju, vraćam se na Rossovo pitanje. Kada bismo u škole uveli medijsku pismenost, možda bismo znali reagirati na golišave slike na billboardima, možda bismo znali kritički pristupati medijima i ne vjerovati im slijepo, možda bismo znali kako se zaštititi na internetu i možda bismo znali kako prepoznati i prevenirati govor mržnje. Stoga, važno je da zajedno apeliramo na nadležne institucije da se počnu detaljnije baviti ovim pitanjem i uvedu medijsku pismenost u škole – jer se radi o životno važnoj vještini koja će utjecati na ponašanje budućih generacija i formiranju njihovih stavova.
Ovaj je članak nastao uz potporu Agencije za elektroničke medije, putem Javnog natječaja 6/14 Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.