Marina se odmotava polako

Marina je treći na hrvatski preveden Zafonov roman, no ne i najnoviji koji je ovaj Španjolac napisao. Zbog toga i stoji napomena u autorovom uvodniku u romanu da je Marina napisana prije svjetski slavne, majstorske Sjene vjetra i Anđelove igre. Priča i način na koji je ispričana, tajanstvena atmosfera i iščekivanje raspleta u ovom birokracijom godinama zarobljenom djelu koje je naposljetku ipak uspjelo probiti lance ugovora koji su ga sprječavali da bude prevedeno i prijeđe granice europskih zemalja te književne varijable koje se javljaju u Marini poznavateljima Zafonova djela nisu nepoznanice i stilom se naslanjaju na prethodna dva autorova romana koja smo imali prilike čitati u hrvatskom prijevodu i izdanju Frakture, tvoreći tako kompaktnu trilogiju koja će napraviti pravi košmar u glavi strastvenih čitatelja u potrazi za dobrom knjigom.

Zanimljiva je autorova tvrdnja iz uvodnika u kojoj kaže da je publika za koju je namijenio svoj rukopis bila prilično malobrojnija od broja čitatelja koje je naposljetku pridobio – pisao je za djecu i nije mu ni na kraj pameti bilo da će njegovi romani postići slavu među baš svim naraštajima. Ova ideja vodilja, da napiše knjigu za mlade, osjeti se u prvim stranicama Marine, kad čitatelj upozna mlađahne protagoniste priče koji podsjećaju na avanturu spremne junake neke katalonske Pavlove ulice, pa se autorova napomena pomalo učini kao opravdanje onima koji su pročitali Sjenu vjetra i prema toj visoko podignutoj prečki izgradili očekivanja, no iz svake naredne stranice biva vidljivo da je autor brzo odustao od te namjere i već s Marinom zagrizao ipak malo više.

Znatiželja glavnog lika i slučajan susret dobitna su kombinacija za pokretanje lavine intrige. Marina je priča koja se polako odmotava, dio po dio dobiva obličje, a ono čudno i čudesno u njoj čitavo vrijeme ostaje dovoljno tajnovito da čitatelja nezaustavljivo vuče kraju, k otkriću, raspletu. A kod Zafona rasplet nikad nije jednostavan, štoviše, kombinacija je najvećeg proizvoda mašte i potpunog zaokreta koji dođe neočekivano i udari točno tamo gdje dobra priča i treba zazvoniti.

Nepoznata dama s kapuljačom, umirovljeni inspektor, stari doktor, ukleto kazalište, neke čudne i osvetoljubive sjene koje su se nadvile nad labirint četvrti Barcelone i zavukle se u zakutke uskih ulica u kojima su izgubljene, zaboravljene i napuštene palače iz nekog drugog vremena koje se ljušti i za sobom ostavlja samo ljude, lica poput Marininog oca, začini su to koje Zafon izvrsno kombinira u kuhanju sjajne priče.

Marina je i roman jednog kratkog, lijepog prijateljstva, ljubavi koja bi se mogla dogoditi u najčudnijim okolnostima, roman u kojem svaki od likova koji se pojavi priča svoj dio priče, nadolijeva svoj dio ulja na vatru, ali uvijek, baš uvijek nešto ostaje skriveno, nešto se prešuti, tajna se vuče do kraja ili nikad i ne bude otkrivena baš kao što se ni vječno tajnovitu i neiscrpnu Barcelonu, s kojom su Zafonova djela nerazdvojna, ne može nikada do kraja spoznati, zbog čega autor zajedno sa svojim likovima luta po njenim ulicama popločanima neizvjesnošću.

[email protected]

Marina, Carlos Ruiz Zafon, Fraktura, 2011.