Majka Courage ne razbija iluziju

Osim što je drama Majka Courage i njezina djeca jedno od najvažnijih dramskih djela 20. stoljeća i jedan od najglasnijih antiratnih književnih krikova, ujedno je predstavnica specifičnog, Brechtova epskog teatra. Dok su u antiteatru likovi iskarikirani, karakteri su im razoreni – kao i sam dramski tekst, u Brechtovu epskom teatru još se može naći ostataka tragičnog junaštva, no cilj tog teatra nije katarza – nego djelovanje! Cilj je publici razbiti kazališnu iluziju (što se u ovom slučaju čini songovima) i potaknuti je na razmišljanje, na reakciju u zbilji.

Međutim, Majka Courage u režiji Dušana Jovanovića nije proizvela takav efekt. Premda su songovi Predraga Lucića (Kupi mi, mama, jedan mali rat; Skuhaj mi, mama, jedan krepki rat...) po svojem sadržaju dojmljivi – antiratni od prve do zadnje riječi, u skladu s vedrom glazbom i izvedbom Skitnica i provokatorski u smislu da tjeraju da se ugledaju apsurdi rata, oni ipak nisu došli do izražaja koliko su trebali. Dijelom možda jer su različiti sadržaji, oni koji su bili najuže povezani, bili popraćeni istom melodijom , a dobrim dijelom sigurno i zato što različiti segmenti predstave nisu realizirani na način da funkcioniraju i kao cjelina. Barem ne do kraja. Debela, prljava užad na podu učinkovito su odavala dojam opustošenosti, sivila no glumci su se teško kretali po pozornici te se na trenutke činilo kao da više energije ulažu u napor da ne padnu nego u samu glumu. Eklekticizam u kostimografiji djelovao je pomalo kaotično i nepovezano, kao i pojavljivanje i nestajanje nedefiniranih, gotovo bismo rekli nedovršenih, često i bezličnih likova. Žarko Radić u ulozi kuhara zamijećen je ponajviše po tome što je jedva razumljiv, Arijana Čulina u ulozi Yvette uspješno je izvela jedan od songova no govor joj je još uvijek povremeno obojen lokalnim akcentom. Zoja Odak u ulozi Majke Courage odisala je pokretnošću i okretnošću kakve bi žena koja u Tridesetogodišnjem ratu istovremeno pokušava sačuvati djecu na životu i ostvariti profit i morala posjedovati. Bila je i snažna i glasna, a prizori u kojima se mora praviti da ne prepoznaje mrtvog sina Švicarskog Sira i gdje ugleda mrtvo tijelo kćeri Kattrin bili su zaista potresni. No, Majka Courage trebala je publiku i otuđiti od sebe i time je navesti na zaključak da može drugačije, da treba drugačije – a to se nije moglo uočiti. Marko Petrić odlično se snašao u ulozi Švicarskog Sira, naivnog mladića, idealista koji ide u rat da bi ga što prije okončao – kao i mnogi drugi koji su mislili da će sudjelovanjem u ratu čudovištu odsjeći glavu i kasnije shvatili da čudovištu naraste sedam novih glava tamo gdje se odsiječe jedna. No najglasnija je na pozornici bila Ana Franić u izvrsno odigranoj ulozi nijeme Kattrin. Govorila je neartikuliranim zvukovima, tijelom i licem mnogo jasnije od onih koji su mogli govoriti i utjelovila je svaku onu najtišu, najnemoćniju žrtvu rata a upravo takve, baš kao i Kattrin, unatoč svemu najčešće boluju od sućuti a i od nadanja miru, vlastitom krevetu, jednakom životu i jednakoj prilici za život kakvu bi mogli imati i drugi, sretniji, jednakiji. Upravo je Kattrin bila ta koja je tjerala da se čovjek zapita koliko se zla mora dogoditi da ljudi kažu da je dosta, da shvati apsurd rata u trenutku kad Katttrin ubija netko tko je u ratu zločinac a u miru provoditelj zakona. Upravo zbog toga što je u drugom činu naglasak stavljen na dramu Kattrin, Švicarskog Sira i Majke Courage – bio je mnogo bolji od prvoga.

Premda je tako predstava u fragmentima zabljesnula u ruhu brechtovskog epskog teatra, premda su pojedini dijelovi bili uspješno realizirani gledamo li ih kao zaseban dio, u cjelini je bio stvoren dojam kao da se taj rat, taj kaos, to zlo događaju negdje drugdje, nekom drugom, u nekoj fikciji a trebalo se dogoditi upravo suprotno – publika je trebala shvatiti da se događaju ovdje, nama, u zbilji.

Predstava će se na daskama splitskog HNK izvesti 26., 27. i 28. studenog te 16. i 17. prosinca.