Magnolia Nigra

Strpljenje sam izgubila polovinom drugog tisućljeća. Točnije, na dan koji su prozvali Praznikom magnolije, obilježivši tako stogodišnjicu cvata prve magnolie nigre, dobivene križanjem patuljastih i golemih vrsta otpornih na vjetar i posolicu.

Ideja je potekla s Mediterana, pitomog dijela svijeta koji je bio dovoljno lijen da ne zarati punih dvije stotine godina. Obilje svjetlosti i blaga klima zaštitili su ih od pandemije Velikog limba. Krajnji istok i zapad planeta, sjeverna i zapadna Europa potpuno su izgubili vitalnost. Dok su se stručnjaci gubili u raspravama, depresija je prerasla u pandemiju i dobila novo ime – Veliki limb.

Bivša Kina i Japan koristili su ljekovita svojstva magnolije daleko prije pojave Velike vjere. Magnolol i honokiol iz kore popravljaju raspoloženje pa su širenje bolesti mogli jeftino spriječiti. No, radije su križanjem pokušavali dobiti crni cvijet, zanemarivši pri tom magnolijinu ljekovitost i sklonost infekciji. Rezali su je duž cijelog debla, koru koristili za potpalu ili spaljivali kao otpad i, kada su konačno uspjeli, prozvali taj pokolj praznikom.

Po Katalinu su došli baš kad se vraćala s tjedne seanse kod internog terapeuta. Njeni su kolege već stajali u predvorju s prišivenim znakom dolara na reveru. Prišla je mirno i dopustila da je označe, zatim je pružila lijevu ruku kako bi joj vjenčani prsten zamijenili lijepo dizajniranim lokatorom – kamen boje proljetnog pljuska pristajao je uniformi. Slijedilo je prebrojavanje, ugradnja neuročipa i vožnja prema sabirnom centru. U ovom dijelu svijeta banke su zapošljavale mali broj ljudi i nadala se dobrim uvjetima – dovoljno vode, hrane i prostora.

Njenu su skupinu prebacili brodom na Mljet, u jedan od hortikulturnih centara za križanje grandiflore i stellate. Već se s palube vidjelo da su plantaže u punom cvatu i pomislila je da je dobro prošla. Ovdje je moguće preživjeti i dočekati da poražena Udruga banaka vrati Savjetu ljudi i posljednju ratu duga i tako joj kupe slobodu. Bilo joj je svejedno što će kasnije raditi. Bankarstvo su ukinuli i sada je svjetskim novcem raspolagao Savjet. Prihvatila je gubitak supruga ravnodušno i pomirljivo kao što je s vremenom, uz pomoć terapije, naučila sve promjene mirno prihvaćati. O njemu nije čula ništa pune dvije godine. Bio je član Uprave u Centralnoj banci i odveli su ga među prvima.

Znam da je željela djecu, ne zato da si osigura trajanje već iz čiste naklonosti prema slabijima. Zbog nje i još nekoliko milijuna blagih koji su me prihvaćali bez osude, odgađala sam trenutak odluke. Blagi su većinom liječeni od Velikog limba jer je pasivnost smatrana prvim simptomom bolesti. Savjet ljudi je provodio program preventive, u skladu s vrijednostima Povelje o čovječanstvu: proaktivnost, struktura i izvrsnost. Članovi Savjeta bili su ljudi s kvocijentom proaktivnosti većim od tisuću, a Katalinin se kretao između 120 i 300. Na prvom mjerenju, po dolasku u mljetski Centar, pao je ispod sto pa je dobila ulogu voditelja Četvrte plantaže, iako o magnolijama nije znala ništa. U Centrima je važila obrnuta politika – cijenila se pasivnost. Tako su štedjeli na osoblju zbog male mogućnosti pobune i lakog upravljanja štićenicima pa je više novca ostajalo za svjetske projekte poput magnolie nigre.

Promatrala sam razvoj novog poretka tražeći one koji bi me mogli zaslužiti. Katalinu sam izdvojila zbog posebne pažnje koju je posvećivala mladicama. Mladice magnolije su se, prije odabira za križanje, sortirale po istim načelima Povelje kao i ljudi. One oštećene, sporog ili prosječnog razvoja i nepravilne strukture, jednostavno su odbacivali. Odvozili su ih, zajedno sa zguljenim korama ranjenih stabala, u udaljeni dio plantaže, na sam rub pored mora, i tamo ih spaljivali. Katalina je nadgledala sortiranje i odvoženje. Kopala je po hrpama i odbačene mladice krišom prenosila kroz otvor na ogradi, na onu stranu slobode. Sadila ih je plitko u škrtu zemlju, u dužini od nekih dva do tri kilometra, vjerujući da će, kad stasaju, biti protumačene kao slučajan rezultat jakih vjetrova koji su puhali s ove strane otoka. Sadila je sve, bez plana, miješajući vrste i boje. Nekim je sortama trebalo 15 do 20 godina da procvatu, nekima tek jedna do dvije. Tu nije bilo nikakve strukture pa nije mogla znati kad će biti razotkrivena. Može se reći da o meni uopće nije razmišljala.

U svakom sam Centru trebala samo jedan par koji bi začeo potomstvo neplanski. Mogli su me graditi samo oni koji od mene ništa ne očekuju. Vibor je bio homoseksualac s kvocijentom proaktivnosti ispod donje granice. U Centar je dospio zbog veze s kolegicom s posla. Jednom kad je Savjet ljudi prihvatio homoseksualce, tražili su da se jasno opredijele i zabranili im heteroseksualne veze. Proaktivisti su težili strukturi, neodlučnost nije bila prihvatljiva. Ponekad je, ležeći u krevetu pored trenutnog partnera, zamišljao ženske grudi i pitao se: čezne li za ženskim tijelom ili za majkom?

Trećeg je mjeseca izabran u Grupu za spaljivanje. Pridružio se petorci koja će uništiti otpad Četvrte plantaže. Bilo je to prvo spaljivanje od Katalininog dolaska u Centar. Stajao je te večeri pored utovarivača i promatrao kako u jamu padaju hrpe magnolijine kore, bez ijedne mladice. Znao je da to treba prijaviti, ali ga nije bilo briga. Plamen je ubrzo suknuo desetak metara uvis i zapalio nebo iznad kanala. Fine tople čestice i komadići dogorene kore padali su mu po glavi i ramenima. Bio je previše tup da se opere te večeri . Ujutro je, umjesto da ustane i stane u red za prebrojavanje, prvo prišao prozoru i pogledao prema istoku. Pomislio je kako je ovo najljepše jutro koje je ikad vidio.

Katalina je jutro nakon prvog spaljivanja dočekala mirno. Ponovo je preskočila doručak sjedeći u stražnjem dvorištu, grickajući komadić kore magnolie stellate. Jutra su se na otoku činila ljepša nego ona za života na slobodi. U vrijeme dok je bankarstvo još imalo moć, suprug i ona su često putovali i noćili u skupim hotelima. Za doručkom su pregledavali službene mejlove i razmjenjivali iskustva. Potom bi se vraćali u krevet i pokušavali stvoriti potomstvo. Katalina bi ostala ležati kako bi zadržala sjeme što duže u sebi. Suprug bi se vratio računalu i pazio na vrijeme. Možeš ustati, rekao bi joj i to joj se činilo pažljivom gestom. Smatrala je svoj brak strukturiranim i dobrim. Nije se bavila jutrima.

Godila joj je sunčeva svjetlost pa je raskopčala dugmad na radnoj košulji i rastvorila je izlažući grudi toplini. Gorko-slatki okus u ustima podsjećao ju je na nešto vezano uz iščekivanje, puno strepnje i užitka. Gotovo kao osjećaj. Valjala je jezikom komadić kore po ustima sve dok joj lice nije prekrila sjena. Pred njom je stajao nepoznat muškarac u radnoj odjeći i zurio joj u grudi. Ponovo je zatvorila oči.

Otkrili su ih sljedećeg mjeseca, kad je Katalina već zanijela, a prve ukradene mladice magnolije bacile izdanke s onu stranu slobode. Suđenje je trajalo kratko i Savjet ljudi nije imao većih problema da donese odluku.
Unatoč tome što mu je pružena sloboda izbora i odobrena homoseksualnost, Vibor je nezahvalno zlorabio susretljivost Savjeta i počinio više prekršaja. Ogriješio se, zbog vlastite pasivnosti i nedostatka strukture, o sva načela Povelje. Povišena proaktivnost u krvi protumačena je kao rizik od daljnjih kršenja pravila, a ne oporavak.

Katalini je život pošteđen, budući da je nosila dijete. Na kontrolnom mjerenju kvocijent proaktivnosti prešao je 800 i imao stalan trend rasta. Smatrajući da je to, što je dopustila da je Vibor obljubi, bilo očekivano i u skladu s prethodnim niskim mjerenjima, odlučeno je da se pusti na slobodu i primi u Savjet ljudi. Dijete će odmah po rođenju biti predano na skrb u jedan od dječjih centara za razvoj neuro-logičkih projekata. Algoritam je predviđao novorođenče primjerenog razvoja.

Čekala sam izvršenje presude nadajući se da će se jedno od njih dvoje usprotiviti. I jest – Katalina je tražila da odgode pogubljenje Vibora do rođenja djeteta. Dijete se rodilo pet dana prije Praznika magnolije s očitim Downovim sindromom. Iste su noći prebjegli na susjedni otok gdje im se izgubio svaki trag. Katalinu i Vibora nisam mogla pronaći, valjda zato što se ni oni meni nisu nadali. Ostalima sam, neovisno o kvocijentu proaktivnosti, na sam Praznik magnolije, oduzela mogućnost razmnožavanja. Mogli su me imati. Od sada sam u rukama Kataline, Vibora i njihova različitog djeteta.

I čekam da se dogodim.

Mirela Vuletić rođena je u Splitu 1970. Pisanje voli i doživljava svojim. Kao svaki pravi amater. Piše zbog sebe, za druge. Piše rijetko, ali svaki put uživa.