Važno je ne mučat!

Ime Luiza Bouharaoua poznato je svakome tko se imalo zanimao za splitsku književnu scenu posljednjih petnaestak godina. Aktivna je još od svojih studentskih dana u The Split Mindu, a nakon studja s kolegama je pokrenula udrugu Skribunauti s kojima provodi niz zanimljivih projekata, među ostalim, dovodi pisce među zatvorenike. Osim što je jaka na riječima, jaka je i na djelima, pa svi projekti kojima se bavi imaju i snažnu aktivističku crtu. Kao dobitnica nagrade Prozak, objavila je svoju prvu knjigu, Jesmo li to bili mi?, koju u četvrtak, 7. studenog, dolazi promovirati na mjesto koje je doprinijelo i njenom formiranju kao osobe – u klub Quasimodo, na prvu ovosezonsku Bookvicu. Razgovor koji slijedi možda jest nastao povodom promocije, ali nismo bježale od društveno relevantnih tema.

U jednom si periodu bila izrazito aktivna na splitskoj kulturnoj sceni, a trenutno djeluješ u Zagrebu i okolici. Povodom promocije, vraćaš se u Split. Imaš li se čemu ovdje vratiti i kako doživljavaš grad sada, s odmakom?
U Split ću se, nadam se, uvijek imati čemu vratiti – tamo su moja mama i teta, kuća u kojoj sam odrasla, 25 godina života. Istovremeno, svaki put kad u Split dođem sve sam više izgubljena i sve više tužna jer je čitav jedan svijet kojeg poznajem nestao i zamijenio ga je drugi s kojim bi se i mogla pomiriti da on ima ikakav sadržaj i smisao, da u njemu postoji grad kao mjesto u kojem ljudi žive i djeluju. To je za Split sve manje točno, a posebno je netočno za centar grada u kojem sam odrasla. Centar je sad kulisa i poligon, u njemu nema mjesta za građane ovog grada i njima je to sasvim jasno pa su se zato svi i povukli na periferiju i vide centar kao smetnju, a ne dio svakodnevice.
Dolazak u Split na vlastitu promociju knjige u Bookvici u Quasimodu doživljavam kao povratak u bolju prošlost. Osobno sam jako vezana za to mjesto i kako za mjesto na koje sam izlazila u svojoj prvoj mladosti, tako i za Bookvicu kao program. Za sve projekte koje smo zajedno radili, programe na kojima smo bili publika, za taj trenutak u kojem je književni život Splita baš prodisao. U mojoj glavi i dalje ne mogu proći kroz vrata Quasimoda jer Boris Dežulović i Predrag Lucić (on je još uvijek živ, kao da bi uopće i mogao umrijeti) nastupaju s Melodijama Bljeska i Oluje.
Zapravo, u Splitu se osjećam staro, toliko staro da mi se čini da živim samo od uspomena. Zato se posebno radujem svima su još ostali u tom gradu i koji će na promociju doći da budemo stari, ali veseli zajedno.

Jesmo li to bili mi krčkala se sedam godina. Da li te nagrada Prozak potaknula na intenzivniji rad na tom polju, i možemo li očekivati nešto novo uskoro? U jednom si intevjuu najavila da već radiš na drugom romanu – hoće li i on imati labaviju strukturu ili si se odlučila za tradicionalniji pristup?
Drugu knjigu sam u svojoj glavi, a tamo uvijek prvo i dugo pišem uglavnom jer sam do sada imala malo prostora za kontinuirani fokusirani rad, započela i prije nego sam ispisala prvu knjigu. Moj proces je zapravo vrlo jednostavan: ako znam kako nešto počinje i kako završava, onda je to to. Ostaje mi "samo" da zapetljam i raspetljam niti koje čine sredinu.

Kada će novi roman biti gotov teško mi je reći jer je u pitanju tekst koji je značajno različit i na drugačiji način zahtjevan od Jesmo li to bili mi. Pored vremena za pisanje on traži i vrijeme za istraživanje pa čak i putovanje. Ipak bit će to jedan heterogen tekst koji će u sebi nositi sve ono što me i u prvoj knjizi zanimalo: višeglasno pripovijedanje, Mediteran, supostojanje prošlosti i sadašnjosti. Ono što sam obećala sebi, a to mogu onda obećati i drugima je to da na njega nećemo čekati sedam godina. Sve sam svoje napore uložila da svoj život posložim tako da to bude moguće.

Kakvo iskustvo želiš pružiti svome čitatelju, i koji su ti komentari na knjigu najdraži?
Moja najveća želja, vrlo neskromna i skrivena, bila je da se čitatelj/ica poželi vratit na početak i ponovo pročitati knjigu jednom kada dođe do kraja. Upravo je zato knjiga koncipirana na način da se svaka od 11 priča može čitati kao samostalna kratka priča, a da kronološki tih 11 priča čine 11 poglavlja labavo strukturiranog romana povezanog trima glavnim likovima.
Među brojnim lijepim reakcijama, a zaista mi se veliki broj ljudi imao potrebu javiti nakon čitanja pa čak i napisati recenziju knjige, izdvojit ću tekst Danijele Dolenec koji završava riječima: Stoga kad pročitate zadnju priču u zbirci, željet ćete krenuti opet od početka, ili se po zbirci kretati od bilo gdje ka bilo kamo.
I prekrasnu priču Tamare Babun čiji kraj glasi: Ostajem sjediti tamo, čitam dalje Luizu. Nisam se ni snašla, a Luiza tiho i na vršcima prstiju uđe negdje strašno duboko, u dobro zaključane unutarnje pretince mojih ormara, u moju vlastitu narniju potisnutih sjećanja, senzacija i misli i najednom izlazim iz svog tijela i vidim kako na zadnjem sjedištu putničkog autobusa sjedi jedna Tamara rođena 1985. koja čita knjigu i plače i jeca, pored njenog krila desno leži jedna hunjava Švabica koja šmrca i kiše, a lijevo istetovirani tip koji potpuno mirno bulji kroz prozor ne remeteći ništa. Mi se kao ne poznajemo ali svo troje putujemo zajedno i sada smo nehotice završili u tom Luizinom drugarskom zagrljaju, čvrstom i toplom, u kojem cijela jedna generacija usamljenih i rasutih može na trenutak odahnuti jer ju konačno netko vidi i osjeća onako kako ona osjeća samu sebe. Hvala ti Luiza Bouharaoua, jebali ih i Jakuševci i urbanistički planovi i javni servisi i manjak para i sulude mržnje i numeracija sjedala i previše radnih sati i škrte ljubavi. Ako dođe do toga, mi uvijek možemo zaplivati.
I priču koju moram napisati sama jer sam je dobila u slikama, a u kojoj je polaznik jedne od naših radionica u zatvorima naručio moju knjigu da je pročita i onda mu ju je uzela njegova dvanaestogodišnja kćer koja nikada ništa ne čita i pročitala je cijelu. Moja knjiga prva je knjiga koju je ta djevojčica pročitala do kraja.
I sve one koji su mi se javili i tebe koja si mi omogućila da ovako zatrpam intervju.

Rekla si u jednom intervjuu da svoje priče uređuješ slušajući audiosnimke. Možeš li pojasniti metodu? Jesi li je primjenjivala i na Jesmo li to bili mi?
Metoda je zapravo vrlo jednostavna, sumnjam da mi je ostala kao uvjetovani refleks razvijen na radionici kreativnog pisanja kod Zorana Ferića gdje nikad nismo čitali tuđe priče već ih slušali. I dan danas najbolje i najlakše pronađem što u tekstu valja, a što treba vani tako da se snimim i slušam. To je zadnja faza rada na svakom mom tekstu.

Kolika je uloga tvoje urednice u knjizi? Čini mi se da čitatelji rijetko razmišljaju o ulozi urednika, pa te molim da na svome primjeru ilustriraš važnost te suradnje.
Imati dobrog urednika/icu iznimno je vrijedno jer to su ljudi s kojima sustavno i detaljno promišljaš o svom tekstu. Iz svog vlastitog iskustva s Oljom Savičević Ivančević mogu reći da je urednik/ica fantastičan čitatelj/ica kojem ništa u tekstu ne promiče, sugovornik u razgovoru s kojim provjeravaš koliko je ono što je na papiru istovjetno onome što je u tvojoj glavi, te trener te potiče da u tekstu uvijek budeš precizniji.
Moj rad s Oljom bio je sve to. Iz razgovora, sinopsisa i liste želja koju me je tražila da napišem utvrdile smo da se sve što želim da se u tekstu vidi i vidi i zatim smo radile u jeziku i brusile izraz. U zadnjoj fazi pridružio nam se i Kruno Lokotar da uglancamo tu kuću od teksta prije nego ikoga drugoga u nju pustimo.

Koja je uloga pisca u društvu, prema tvome mišljenju?
U prvom redu na prosvjedu Pravda za djevojčice u Zagrebu, kojeg sam pomogla organizirati, stajale su dvije žene s transparentom na kojem je pisalo: „Ni trpit, ni mučat”. Mislim da je upravo je to uloga ne samo pisaca/spisateljica već svakoga od nas.
Svo trpljenje kojem smo izloženi u ovom povijesnom trenutku sasvim je uzaludno i neće nam ni pomoći niti nas spasiti u budućnosti. Nasilje, diskriminacija, male plaće i još manja radna prava, nemogućnost rješavanja stambenog pitanja ili uopće pronalaska stana za najam, devastacija okoliša – sve je to dio istog niza koji nije ništa drugo nego omča oko našeg vrata. Ako je ne strgnemo, ugušit ćemo se, a ne spasiti.
Upravo je zato važno „ne mučat”, progovoriti o onome što nas mori, solidarizirati se s onima koji su pogođeni, s onima koji se bore, prozivati odgovorne i tražiti bolje i pravednije i doma i na ulici, uvijek na ulici. Za pisce/spisateljice to znači i govoriti o i za svoje kolege/ice, biti svjestan da je uspjeh jedne knjige budući uspjeh svih knjiga jer nam svima otvara put do čitatelja, a to je na koncu i najvažnije.
Na kraju želim reći da sam, ma koliko ovaj scenariji u kojem živimo izgledao crno, optimistična jer svuda oko sebe vidim žene koje su prestali „mučat i trpit”, djecu koja su ustala za klimu, a samim time i za svoju budućnost, tisuće ljudi koji su 14 gradova izašli na ulice protiv seksualnog nasilja, prosvjetne radnike koji su evo danas bili na ulici. U ovom digitalnom svijetu naša budućnost je na ulicama. I dobro je to, treba nam više ljudskog kontakta.

Što mogu očekivati posjetitelji Bookvice?
Sjajna pitanja Irene Delonge Nešić, važne, lijepe i uvijek tako ljudske uvide Olje Savičević Ivančević, jednu moju priču, mog izdavača koji će oformiti mali štand s knjigama koje ću s veseljem potpisivati i svašta nešto što ne mogu predvidjeti, a čemu se baš jako radujem.

Prva ovosezonska Bookvica
U četvrtak, 7. studenog, s početkom u 20:30 sati u splitskom klubu Quasimodo (Gundulićeva 26a/II) održat će se prva ovosezonska književna večer u sklopu književnog
programa Bookvica. Tom će se prilikom predstaviti prvijenac mlade splitske autorice Luize Bouharaoue, knjiga priča Jesmo li to bili mi (Jesenski&Turk, 2019.) nagrađena
nagradom Prozak za najbolji neobjavljeni rukopis autora/ice do 35 godina.
O knjizi će govoriti urednica Olja Savičević Ivančević, a razgovor će voditi Irena Delonga Nešić.
U tradicionalnoj nagradnoj igri netko iz publike dobit će knjigu Jesmo li to bili mi na dar.
O Jesmo li to bili mi
- Prva knjiga Luize Bouharaoue mogla bi se kratko opisati kao generacijska knjiga priča i oda prijateljstvu.
Iz priče u priču pratimo nekoliko prijatelja: od djetinjstva na splitskim ulicama i igara na plaži te još dublje u prošlost, u tamu korijenja, među pretke i tetke, do otkopčavanja svijeta i vježbanja životnih lekcija, širenja po poznatim kotama i neimenovanim meridijanima, otkrivanja seksualnosti i inicijacije u svijet odraslih. Mlade junakinje i junake, često
zaglavljene i izgubljene između svakodnevice i snova – ali uvijek izgubljene zajedno – veže i pokreće velika žudnja za ljubavlju koja im, iako iza ugla, neprekidno izmiče.
Ima u ovoj knjizi nenametljive mudrosti, naivne i dirljive dobrote, drskosti i oporosti kao i putenosti i zavodljive melankolije juga. Uistinu, iako će vam se činiti da ste u prostorima ovih snovitih priča već bili, vjerojatno još uvijek niste čitali nešto slično - napisala je Olja Savičević Ivančević
- Jedna strašna priča, s obzirom na vrijeme u koje se zbiva, i nevjerojatno zrelo pisana. To je autorica koja doista zna što činiti s riječima i rečenicama. Tu je u svakoj rečenici jedno književnog bogatstvo. Luiza je doista autorica pred kojom su još velike stvari u književnosti - napisla je Jagna Pogačnik
O autorici
Luiza Bouharaoua rođena je u Splitu, a danas živi u Zagrebu gdje radi kao radnica u kulturi, prevoditeljica i spisateljica. Osnivačica je Udruge za promicanje književnosti i kulture Skribonauti. Priče su joj uvrštene u regionalni zbornik Izvan koridora – najbolja kratka
priča i antologiju hrvatske mlade proze Bez vrata, bez kucanja. Dobitnica je nagrade Ulaznica te nagrade  Prozak za najbolji neobjavljeni prozni rukopis autora/ice do 35 godina.