Ludnica od predstave

Teatar u teatru u ludnici u teatru… Ovim bi se nizom mogla opisati drama U… Bolje sutra! izvedena na Sceni 55 Splitskog HNK. Redateljski prvijenac glumca Mije Jurišića primjer je teatra u teatru koji paralelno prikazuje proces u kojem glumci rade na predstavi o pacijentima u mentalnoj instituciji te dramu pacijenata u kojoj se otkrivaju njihove sudbine. Pritom odmah treba istaknuti da Mijo Jurišić nije sam u redateljskoj ulozi, kao što je jasno i da Branko Ružić nije jedini autor teksta: u oba su procesa bili uključeni i glumci Vanda Boban Jurišić, Goran Marković, Marko Petrić, Stipe Radoja i Monika Vuco.

Patchwork kratkih kadrova (zaista podsjećaju na filmske kadrove) bez kronološkog poretka, koji se brzo izmjenjuju na pozornici, baš kao što se glumci jednako brzo i uspješno transformiraju iz jedne uloge u drugu ulogu i balansiraju između tragičnih sudbina i humora a zatim takav ritam lome prihvaćajući se gitare, harmonike i bubnja i uskačući u songove. Unatoč fragmentiranosti i ispremiješanosti dviju paralelnih drama, gledatelju uspijeva izgraditi slagalicu a, sve kad mu to i ne bi uspjelo, poruke pojedinačnih fragmenata snažne su i dojmljive, bilo da predstavljaju priče pacijenata ili proces stvaranja likova, krize i prepreke s kojima se glumci susreću pri radu na predstavi. I forma i sadržaj, u svim slojevima predstave, predstavljaju otpor: odupiru se hiperrealizmu prisutnom u novim medijima s jedne strane (pokazujući time što danas kazalište može ponuditi a što film i televizija ipak ne mogu) i nepravednom i korumpiranom sustavu s druge strane. Koliko je god drama pacijenata bespomoćni krik protiv sustava, toliko je kazališna stvarnost glumaca žarište eksplozije njihove kreativnosti, oslobođene normi tradicionalnog kazališta i jasnih podjela i uloga unutar njega.

Fragmenti drame koju stvaraju pacijenti obrise dobivaju simbolima prisutnima i u tekstu koji glumci izgovaraju, i u gestama i u rekvizitima koje neki od njih povremeno imaju. Pacijenti ne nose imena, nego brojeve: supstitucija imena brojem nije rijetka pojava kad se želi aludirati na položaj čovjeka u trulom kapitalističkom sustavu, no ta je aluzija ovdje vrlo efektna: tužne i potresne priče pacijenata u kontrastu su s bezličnim brojevima koje likovi nose. Marko Petrić žrtva je korumpirane kulture, Goran Marković, pacijent Pi (ime mu u potpunosti odgovara jer gradi ulogu propalog matematičara i fizičara) iste takve znanosti; Stipe Radoja žrtva je svojeg porijekla i korupcije u sportu, Monika Vuco žrtva je odgoja i vlastite nesigurnosti koji su je u konačnici izložili pogubnom utjecaju farmaceutskih kompanija, dok je Vanda Boban Jurišić žrtva nepravednog pravosudnog sistema i jednog od najgorih oblika nasilja nad ženama – silovanja.

Svaka od priča otkriva put od života unutar sustava do mentalne institucije ili, kako kaže jedan glumaca, do „deponija ljudskog otpada“, a priče su nadopunjene izvrsnom glumom i detaljima koji su Ružićevoj i Jurišićevoj ideji udahnuli život: od znanstvenika s opsesivno-kompulzivnim poremećajem do bivše inspektorice koja svoju traumu izražava i mucanjem. Podjednako pritom šokiraju činjenica kakva sudbina može zadesiti one koji su pokušali izbjeći okove trulog i nepravednog poretka i činjenica koliko su pacijenti, u onim fragmentima u kojima pričaju svoju priču, lucidni - zato što to implicira da su zatvoreni jer su pokušali biti zdravi u bolesnom društvu. Priče su to koje se događaju svakodnevno, no mediji ih ili ignoriraju ili ih iskrive i prezentiraju bezlično pa se konzumentima takvog sadržaja nerijetko čini da se takve sudbine događaju negdje drugdje, nekom drugom. Nasuprot tome, drama pacijenata uspijeva doprijeti ispod neosjetljivosti i osvijestiti gledatelju da takva sudbina može zadesiti svakoga tko se ne uklapa u zadane kalupe, pa bio taj netko dijete profesora, umjetnika ili plavog ovratnika. U tom se smislu kazališna stvarnost pokazuje stvarnijom od izvankazališne zbilje a taj se dojam pojačava onda kad glumci glume same sebe, što znači opet da ni oni nisu samo glumci.

Poruka se podvlači songovima Ane Šabašov i Gorana Cetinića Koće, čiji se stihovi poput Sustav nas je zajebao, Živimo u teškom jadu ili Umrežena banda krade, lako mogu zamisliti na kakvim prosvjedničkim natpisima. Pritom se pjevaju na podlozi poznatih i redovito vedrijih melodija, što olakšava prijelaz iz tragedije u komediju, iz jedne drame u drugu i ublažava bespomoćnost pacijenata i potresenost što bi je gledatelj mogao doživjeti slušajući njihove priče. Songovi su zapravo ono mjesto u predstavi u kojem se dvije drame najvidljivije ukrštaju, u kojem se tragedija spaja s humorom, što također doprinosi povezivanju fragmenata u cjelinu.

Važnu ulogu pri spomenutom povezivanju ima i jezik: nije riječ o neorganskom i hladnom, već o živom, kolokvijalnom idiomu, o privatnom jeziku koji nije lišen psovki ni žargonizama. Njegova privatna narav doprinijela je ogoljavanju glumaca i kod gledatelja je mogla izazvati osjećaj da je voajer koji ima priliku promatrati glumce u stvaranju predstave. Uz to, govor obojen lokalnim naglaskom (onda kad se prati rad glumaca na predstavi) nasuprot neutralnijem govoru (onda kad je riječ o drami pacijenata - uz iznimku Stipe Radoje koji je igrajući pacijenta žargonizme i jezik ulice koristio kao alat u stvaranju identiteta svog lika) također je pomogao označiti granice između ta dva sloja komada.

Dinamiku glumačkih transformacija i zahtjevno kretanje po pozornici olakšala je i vrlo jednostavna, zapravo minimalna, scenografija (Vesna Režić), prikladna i komadu i maloj pozornici, važnu je ulogu odigralo i oblikovanje svjetla (Miroslav Mamić) koji su vodili gledatelja i usmjeravali mu pažnju, a ništa manje važan i uspješan nije bio ni posao oblikovatelja zvuka Željka Mravka.

Istovremeno je drami uspjelo emitirati poruku o pogubnim posljedicama korumpiranog, ali nedodirljivog sustava i ogoliti glumce i gledatelju otvoriti prozor u proces stvaranja kazališnog komada; uspješnim skokovima iz slike u sliku i glumačkim transformacijama prikazana je tragedija pacijenata dok se istovremeno može, unatoč raznim preprekama i padovima, osjetiti uživanje glumaca u improvizaciji i slobodi pri stvaranju likova. U... Bolje sutra tako je i tmurna slika trulog danas u izvankazališnoj stvarnosti i vedra slika kreativnog i talentiranog danas u splitskom kazalištu. Zato u konačnici preostaje samo reći, u skladu s višeznačnosti drame i sa žargonom za kojim su glumci u njoj često posezali, da je U… Bolje sutra! – ludnica od predstave.

Ovaj je članak nastao uz potporu Agencije za elektroničke medije, putem Javnog natječaja 6/14 Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.