Ludilo i pozornica

U 2009. godini redatelj Denis Villeneuve (Blade Runner 2049, Neprijatelj) odlučio je snimiti film po istinitom događaju koji se odvio 6. prosinca 1989. godine u Montrealu. Tada je student pod imenom Marc Lepine počinio masakr na Politehničkom fakultetu gdje je četrnaestoro studenata ubio, a četrnaestoro ranio. Na ovu temu postoji mnogo filmova, Elephant (Gus Van Sant, 2003.) i Bang Bang, mrtav si (Guy Ferland, 2002.) samo su neki od njih, no ovaj se razlikuje od svih ostalih, jer je njegova izvedba poetična. Sigurno se pitate 'kako to misliš, poetična?'. Villeneuveov pristup priči nije taj da ponudi što vjerniji, gotovo dokumentaristički prikaz brutalnog događaja, već da ga prikaže kroz tri paralelne priče i kroz iskustvo glavnih likova koji su iznenada suočeni sa besmislenim krvoprolićem. Cijeli film je sniman crno bijelom tehnikom, iako Pierre Gill (direktor fotografije, Borgias)tvrdi da 'postoji velika razlika između boje i crno-bijele tehnike. Prelijevanje crvenom krvlju bi rezultiralo katastrofom! Promatrajući snimke sa zvukom, bilo je jasno da Polytechnique treba biti sivo bijeli film.' Filmskom analizom želim istaknuti skrivene detalje koji čine ovaj film jako kreativnim djelom i želim pokazati da postoje filmovi koji su na razini umjetničkog djela, no pukim slučajem ih se zanemaruje.

PARALELNI SVJETOVI

Polytechnique je film koji je umjetnički prikaz istinitog događaja, namjenjen komemoraciji i kontemplaciji. Iako je bezimeni ubojica (Maxim Gaudette) glavni lik filma, paralelno s njim pratimo živote dvoje drugih studenata, Valerie (Karine Vanasse) i Jean-Francois (Sebastian Huberdeau). Bijes prema ženama i jačanje feminizma na dominantno muškom fakultetu bili su razlozi zbog kojih je ubojica izvršio masakr. Villeneuve nadodaje kako je 'Lepinov bijes protiv feminizma iskrivljen nusprodukt stvarnosti koji doista ima više moći ovdje nego u prošlosti'. Politehnički fakultet se bavi znanošću, inženjerstvom u molekularnoj kemiji i biomehaničkim inženjerstvom, pa u tom periodu nije mnogo žena pohađalo taj fakultet. No, ta nekolicina koja ga jest pohađala biva ubijena ili ranjena. Film istražuje tri različita gledišta na rodne razlike u društvu. Ubojica, zanemaren od strane roditelja, mrzi žene i njihovu emancipaciju, te smatra da nisu na razini muške sposobnosti. Valerie prolazi tjeskobni intervju za posao, gdje se ispitivač ponaša tipično, pretpostavljajući da žena ne može istovremeno biti zaposlena i imati obitelj. Jean-Francois s druge strane, voljen je u obitelji, ima uspjehe i sve što zaželi, no on želi počiniti samoubojstvo jer ne vidi svrhu svog života. Kasnije pomaže ranjenim studenticama, što mu na neki način otvori oči. Prema Freudu, Valerie predstavlja Ego, racionalna je i obzirna, pomaže drugima i ne traži ništa zauzvrat. Jean-Francois predstavlja Superego, on želi biti najbolja verzija samog sebe, no nije mu jasno kako ta verzija izgleda niti kako ju dostići. Ubojica je čisti Id, iako sebe smatra razumnim bićem, on djeluje iz hira bez obzira na posljedice. Grižnja savjesti ne postoji u njegovom vokabularu. Njihova svijest o sebi i okolini se prikazuje različitim razinama osvijetljenja. Ubojici je glava kompletno osvjetljena, on je odlučan i ne trepće (kao svaki respektabilni sociopat), jer je on najsvjesniji sebe i svojih odluka u životu (Slika 1). Masakr je ispunjenje njegovog sna. Valerie, iako je osvijetljena, tj. prividno svjesna sebe i okoline, jako brzo bude prekrivena krvlju i preko te krvi zapravo dođe do prave spoznaje -'pokazao mi je koliko mržnje postoji u svijetu i ja sam zauvijek obilježena', što se odnosi na činjenicu da je žena i da će zbog toga uvijek imati problema (Slika 2). Jean-Francois provodi većinu vremena u mraku, te paleći upaljač i gledajući u plamen nada se osvijestiti sebe i svoju ulogu u okolini (Slika 3). Tek kad se masakr dogodi, njegov strah i nagon za preživljavanje potaknu ga na pokret.

SIMBOLIKA

Villeneuve smatra da je ovaj film pomak u njegovoj karijeri, jer se posvetio skrivenim slojevima u stvaranju filma, kako kaže, 'trebao sam istražiti više scenarija kako bih razumio kako prikazati ideje kroz podtekst, podcrtavati stvari, a da ne govorim o njima'. Patina filma je više sivo-bijela, nego crno-bijela, zbog nauma da se pokaže da svijet nije tako jednoličan. Odmah na početku filma se prikazuje scena gdje studenti fotokopiraju svoje skripte. Fotokopiranje je metafora, jer redatelj pokušava 'fotokopirati' istiniti događaj (Slika 4). Plakati i slike koji vise na zidovima soba glavnih likova prikazuju različite vrste meta (Slika 5). Time se naglašava ubojičin naum, Valerijina žrtva i Jean-Francoisov problem. Egzistencija ubojice počinje i završava istim kadrom, puškom prislonjenom na čelo (Slika 6). Snijeg služi kao karakter u filmu, Gill se žestoko borio da uvjeri producente da mu je u filmu potreban snijeg, jer on predstavlja teško razdoblje, otuđenost i hladnu emociju prema nečemu. Snijeg je kao tepih ispod kojeg se krije prljavština. Isto tako, snijeg sugerira osvetu, jednu vrstu čišćenja. U razredu je projiciran graf na zidu kojem je tema entropija, na kojem je lijeva strana sistematski prezentirana, dok je desna strana u kompletnom kaosu (Slika 7). Taj graf se referira na temu filma, red protiv kaosa. Ideja entropije dolazi od načela termodinamike koji se bavi energijom. Obično se odnosi na ideju da se sve u svemiru pomiče iz reda u nered, a entropija je sustav mjerenja te promjene. Tema tog sata je pomno birana od strane redatelja, jer želi reći da je ubojica manifestacija te entropije. On smatra da je pravedan ako kontrolira red, nakon što je nastao kaos. U jednom trenutku se ubojica nasloni na plakat u hodniku prije nego krene u pokolj. Na plakatu se nalazi most kao metafora, problem kojeg ubojica ne uspije savladati (Slika 8). Most ostaje samo metafora, jer se ubojica kroz film nije promijenio. On je simbol zla, pa ostaje isti od početka do kraja. Jean-Francois ugleda sliku na zidu pod imenom Guernica, naslikao ju je Picasso i prikazuje bombardiranje španjolskog grada Guernica 1937. godine (Slika 9). Cijela slika je ispunjena dijelovima tijela, simbolizirajući nadolazeći masakr. Sljedeći kadar prikazuje ruke u molitvi, tj. ubojičine ruke koje mole da njegov naum postane stvarnost. No, najzanimljivije jest da Jean-Francois u tom trenu predstavlja gledatelje koji gledaju Polytechnique. Peter Howell objašnjava kako 'Polytechnique stoji kao umjetničko djelo, pokazujući neizgovorene misli na način na koji Picassova ratna apstrakcija Guernica postoji u sceni kontemplacije s Jean-Francoisom'. Valerie predstavlja svaku žrtvovanu ženu, Jean-Francois kolektivnu krivnju muškaraca, a ubojica je manifestacija problema.

RAZLIČITOST/JEDNAKOST

Iako je ubojica imao jasan plan, da odvoji žene od muškaraca, tj. da dokaže da žene nemaju što tražiti na fakultetu koji je prema njegovom viđenju namijenjen muškarcima i prešao je sve granice kako bi to dokazao, na kraju je, ironično, nakon što je samog sebe upucao, njegovo tijelo palo na tlo učionice i u nizu leševa njegovih žrtava se on uklopio među njih. Silom je htio stvoriti razliku, ali silom je zapravo postao jednak.

Iako je ovo gotovo nepoznato djelo odveć jako poznatog Denisa Villeneuvea zanemareno, gledatelji bi mu trebali pružiti šansu, jer bi uvidjeli da Villeneuvea posjeduje vještinu i kreativnost umjetnika od samog početka svoje izvanredne karijere.

Erik Lončar je filmski analitičar i član Hrvatskog društva filmskih kritičara. Umjesto da sudi o filmu na dugo i široko, radije bi uputio čitatelje da shvate razloge zašto je neki film kreativniji, a drugi nije. Isto tako, s lakoćom dešifrira filmove koji su navodno teško dokučivi. Ako vas zanima više analiza, bacite pogled na kolumnu Pročitaj film a za opširnije analize na engleskom posjetite Erikovu stranicu the FILM itself.