Ljubav je pretvorio u posao

Izrada i restauracija instrumenata zanat je koji odavno nije popularan, u koji se ne ulaže, o kojemu se ne zna mnogo. Opravdano bi se moglo reći da je ovaj drevni zanat na umoru, no u jednoj maloj zagrebačkoj radionici par strpljivih mirnih ruku spretno udahnjuje život starim gitarama i mandolinama. Branimir Lasan mladi je Šibenčanin koji je svoju ljubav prema glazbi pretvorio u hobi, a hobi u posao. Osnovnu školu obilježilo mu je sviranje u mandolinskom orkestru Krešimir a izrađivati žičane instrumente započeo je odmah po završetku srednje škole, kada se preselio u Zagreb i izučio gradnju drvenih trzalačkih instrumenata. Sada je iza njega već niz godina predanog posla a njegovu radionicu posjećuju razni kolekcionari i glazbenici.

Branimir najradije izrađuje mandoline, za čiju je izgradnju potrebno vrijeme od oko mjesec dana. Nešto više vremena treba mu za gitare koje izrađuje jednako često. -Vremenski period izgradnje jedne mandoline ili gitare varira, ovisi o vrsti materijala i modelima instrumenata, vrsti politure... Jedina sličnost u izgradnji mandoline i gitare jest obrada drva i poneki sitni detalji izrade pri kojima je potrebna mirna ruka i osjećaj za estetiku. Iako su ta dva instrumenta, po mojemu mišljenju, srodna i komplementarna, njihove faze izgradnje u potpunosti se razlikuju. Najvažniji dio obaju instrumenata jest gornja ploča, tzv. glasnjača, koja se posebno obrađuje kako bi ton obaju instrumenata bio što kvalitetniji, jači, reskiji, mekši, baršunastiji...- objašnjava vrijedni Šibenčanin.

Nerijetko se događa da u njegove ruke dospije pravo bogatstvo koje je potrebno oživjeti, što mu predstavlja izazov i užitak. Nikada ne radi dva ili više instrumenata odjednom, tek kada finalizira izradu jednog baca se na drugi. Svakom instrumentu pristupa različito a najprije posluša priče od ljudi koji mu predaju instrumente na restauriranje. Zanima ga od kada datira instrument, tko ga je svirao, iz koje obitelji potječe a, nakon što sazna povijest instrumenta, spreman je da mu ponovno utka dušu.

- Prva karakteristika po kojoj se mogu prepoznati moji instrumenti jest da ostavljam svaki u svojoj prirodnoj boji drva, tj. politiram ih prozirnom, bezbojnom politurom kako bi sva estetika drva došla maksimalno do izražaja. Od ostalih oznaka imam svoju ceduljicu koju sam do sada lijepio u unutrašnju stranu instrumenta, a sada je planiram oslikavati airbrush tehnikom i jednu koja ostaje mala tajna - odgovara Branimir na pitanje daje li instrumentima neku osobnu karakteristiku, osobni pečat.

Izradu instrumenata zove umjetnošću, a ne poslom. Kada umjetnost prestaje biti umjetnost i postaje posao, upitali smo. - Ovaj stari, rijetki zanat za mene će uvijek biti umjetnost, iako radim kako bih zaradio, kao i svi – kratko će Branimir. Njegova umjetnost donijela mu je mnoge pozitivne reakcije okoline i lijepe promjene u životu; upravo neobičnošću sebe kao osobe i posla kojim se bavi privukao je i svoju zaručnicu. Branimir ističe i veliku podršku koju ima od svoje obitelji, a dokaz da posao radi dobro predstavljaju mu poznati glazbenici koji su mu se javili s željom da im restaurira stare ili izradi nove instrumente.

Iako uživa svakim danom u svojoj umjetnosti, a posao se s vremenom gomila, Branimir ne misli ostati na jednom mjestu, njegove su ambicije i planovi mnogo veći: - Prvo od jeseni krećem u novi projekt. Radi se o izradi tzv. master gitara, rijetkih modela koji su izrađivani u svijetu. Tim projektom želio bih privući glazbenike da čuju i prepoznaju kvalitetu i zvuk takvih gitara koje su svakako bolje i kvalitetnije od tvorničkih. Nadalje, odlazak u Cremonu izučavati stilove gradnje instrumenata u svjetskoj prijestolnici izrade drvenih glazbala za mene bi bio vrhunac. Prošao sam prve bure i oluje u ovome poslu i sad konačno mogu reći da svakim danom napredujem, ulažem u sebe, smišljam nove ideje i rješenja. Potvrda meni kao dobrom graditelju su pozitivne kritike mojih kolega, glazbenika, obitelji koja je uvijek uz mene i koja me prati na mom putu.