Pola kruha na tri rate

Bio sam treći u redu, samo dvoje ljudi ispred mene u pekarnici preko puta koja prodaje svježe pečeni kruh čija nutrina polagano ispušta mirisnu esenciju kroz tanku, hrskavu koru, toliko snažno i opojno se širi da se ljudi okreću kad s tim pecivom u ruci prođete pored njih, a dizalo još satima nakon što ga napustite miriše na jutro s reklame za maslac.

Bio sam drugi u redu, niti minutu poslije, čovjek koji je bio prvi nasmiješen je izašao na ulicu noseći u vrećici u papir umotanu mekanu bijelu peku, dvije krafne i savijaču s jabukama, samo još malo i doći ću na red, moći ću izgovoriti njegov naziv, ispustiti novac dami preko pulta na dlan (7,70 kn, dvaput sam brojao, imao sam točan iznos) i odnijeti svoj primjerak toplog kukuruznog francuza kući, rasjeći ga, napuniti sirom i tanko rezanim rajčicama i zatvorenih očiju pojesti žvačući mu prethodno i jezikom prevrćući svaki atom postojanja.

I dalje sam bio drugi u redu, pomalo i nestrpljiv što gospođa ispred mene nikako da obavi te tri jednostavne radnje koje čovjeka dijele od savršenog krušnog obroka, pokušavao sam dokučiti gdje je zapela: izreci, plati, odnesi, jednostavnije od toga nije moglo. Još sam je i čuo kad je obavila prvu radnju: pola polubijelog, rekla je. Izrekla je, znači, zapela je na radnji plaćanja.

Nervoza je počela hvatati i one iza mene, pa su se krenuli naginjati glavama nalijevo, provirivati i dizati na prste da vide što više ta žena prebire po dlanu, što skriva u šaci. I taman kad je netko išao nešto zaustiti, tiho prigovoriti da je požuri, oglasila se i ona zbog koje je red stao.

- Mogu li platiti karticom – pitala je i pružila dami preko pulta plosnatog plastičnog boga-vraga, a dama posuta brašnom sva se smela i zanijemila. Prestalo je meškoljenje u dugačkom redu iza mene, glave su se uvukle jedna iza druge u ravninu, klima uređaj je bešumno duboko udahnuo. Samo je maleni ekran na blagajni veselo bljeskao zelenim brojevima koji su označavali cijenu polovice kruha koju je trebalo naplatiti: 2,99 treperilo je.

- Ne, ne – zamucala je dama u crnom iza pulta – samo gotovinu primamo, žao mi je. Gospođa je još jednom pokušala zbrajajući onih nekoliko kovanica što ih je imala u ruci dobiti rezultat koji će zadovoljiti zelenu titrajuću cijenu, ali suma je uporno bila ista, nedovoljna.

- Ništa onda, hvala – rekla je gospođa, okrenula se i postala nepoznato lice s vanjske strane izloga.

Bio sam prvi u redu, onaj koji je na redu za naručiti kruh i šutio sam baš kako su šutjeli svi ostali u pekarnici preko puta u kojoj se prodaje najfiniji kruh i slastice svih vrsta. I tko zna koliko bi tako stajali, dama iza pulta i kolona ljudi koji su čekali da dođu na red, vjerojatno bi se i kruh bio ohladio, peciva osušila, krafne postarale, da se iz pozadine nije čuo smijeh žene koja je skrivena od naših pogleda pekla kruh koji smo kupovali, da njen smijeh nije izazvao provalu smijeha onih koji su prihvatili njene riječi kao psalam i da se čitav zbor ljudi nije počeo ljuljati pljeskajući rukama i mantrajući: Da na karticu! Da na karticu! napravivši u tom trenutku od pekarnice preko puta najsretniju pekarnicu na svijetu.

Nikako ne mogu razumjeti taj smijeh, da se smijemo sami sebi i čudimo jedni drugima dok pokušavamo preživjeti uporno okrećući drugi obraz onima koji nas šamaraju, a možda nas samo dan dijeli od toga da ćemo i sami na rate pokušavati kupiti kruh, na kredit pokušavati nabaviti mlijeko i od svake blagajnice tražiti da nam vrati našu lipu kusura, jer cijena nije tri kune nego 2,99 i jebe mi se što tih kovanica nema u opticaju, nabavi ih, sunce li ti poljubim, kad možeš stavit cijenu za lipu manju od okrugle, onda idi u banku, u kovačnicu, kod šefa kući i donesi mi moju lipu! Je li ti jasno?! Kukuruz je na njoj, a ljudi gladuju!