Korejska paralela
Toliko se govorilo o sjevernokorejskim brutalnostima da se često zaboravlja kako ni Južna Koreja u svoje vrijeme nije bila baš neko cvijeće. Pokolj dvjesto gladnih seljaka u pokrajini Cholla-Do ili ubojstvo oko petsto studenata samo su dva u moru primjera.
Korejskog pisca Kim Chi-ha otkrila mi je jedna njegova simpatična sunarodnjakinja. Sjeo sam do nje u starom dijelu grada, naručio piće i krenuo lagano s pričom. Smještaj je bio idealan jer smo u ovom zavučenom kafiću bili samo mi i konobar koji je odrađivao dalmatinsku siestu drijemajući za šankom. Nakon uvodne žalopojke o nekom slovenskom fetišistu koji joj je ponudio ljubljenje stopala u kupeu vlaka za Veneciju, razgovor se malo-pomalo počeo prebacivati na neke druge teme. Razmijenili smo cigarete i to me podsjetilo na onaj albanski običaj bacanja duvana po sredini sobe. Rado sam se odrekao kutije Waltera i u zamjenu dobio neke japanske mentol cigarete.
Otkrilo se da gospođica studira književnost, a i sama nešto piše, pa sam uskoro dobio i jedno ime zapisano na poleđini potrošene ulaznice za katedralu Sv.Duje – Kim Chi-ha. Poslije sam nabavio engleski prijevod desetak njegovih pjesama u knjizi naslovljenoj Cry of the people and other poems.
Kim Chi-ha je bio katolički disident za režima južnokorejskog generala Park Chung-hee, a ovo Chi-ha inače na korejskom označava podzemlje. I doista je bio podzemna figura i to takva da ga je vojni sud osudio na smrt, ali ga je izvukao vanjski pritisak grupe europskih intelektualaca oko Sartrea. Toliko se govorilo o sjevernokorejskim brutalnostima da se često zaboravlja kako ni Južna Koreja u svoje vrijeme nije bila baš neko cvijeće. Pokolj dvjesto gladnih seljaka u pokrajini Cholla-Do ili ubojstvo oko petsto studenata koji su svrgavali režim Synghman Rhee 1960.-e samo su dva u moru primjera. Otvaram na pjesmu Žuta prašnjava cesta: "Bilo je to dugo i okrutno ljeto, / čak su nam i djeca gladovala, / tog sparnog ljeta neuvijene tiranije / koja nije znala za Nebo / ni za žutu cestu, našu vječnu domovinu, / našu nadu".
Stihovi su posvećeni već spomenutoj pokrajini Cholla-Do koja je stoljećima predstavljala žarište pobuna i otpora protiv brojnih nasilnika na vlasti, a svaki je revolt svih tih nemirnih godina započinjao na isti način – zapalile bi se vatre na brdu Opo i to je bio znak da se kreće. Kim Chi-ha je osjećao sličan poriv i imao je sreće, odnosno, još uvijek je živ. Na suđenju je pokazao hrabro držanje i stalno isticao važnost studenata u borbi protiv korumpirane vlasti. Sudac mu je srezao taj dio izjave, ali kao što znamo iz Bulgakovljevog poučka da rukopisi ne gore, tako je i ovaj zapisnik s vremenom isplivao na površinu. Jecaj naroda iz pera korejskog pjesnika još je jedan stih u najstarijoj pjesmi svijeta, onoj o muci i patnji. Krležini zagorski kmetovi na habzburškim branicima, Selimovićevi Bosanci i Hercegovci po ukrajinskim močvarama ili Kimovi tvrdoglavi pobunjenici iz provincije Cholla-Do samo su jedna gorka pjesma koja nije i neće nikoga opametiti. Nikad.
Kim Chi-ha se, unatoč svemu, odlučio za autoironiju. U jednom intervjuu iz 1972.-e ovako se našalio na svoj račun: "Nemam ja problema. Znate, nisam Solženjicin. Nisam tragična figura. Više sam komičan s ovim svojim kvarnim zubima. Osjećam se sretno u svakoj situaciji. Ali sad se samo nadam da ću dobiti šansu da pišem slobodno. Da pišem slobodno". Ponavljanje na kraju mi je zvučalo poput čaranja za sretan ishod.
Vraćam se u mislima malo na sparno splitsko popodne koje me i dovelo do ovog književnog imena. Sve se nešto mislim kako bi bilo odlično da ona pametna djevojka sad u isto vrijeme stoji nad nekim Krležinim engleskim prijevodom u svojoj sobi u Seulu. Nisam se puno dvoumio oko hrvatske preporuke. Dakle, bratski pozdrav zemlji Koryo, "visokoj i prelijepoj", kako je brdovito kraljevstvo bilo pomaženo riječima prije više od tisuću godina. I, normalno – živjeli Kim Chi-ha i Krleža!