(Još jedan) Konzumeristički raj
Ne trebaš misliti na radno vrijeme, gdje ćeš ostaviti automobil, hoće li ti dijete izletjeti na cestu... Sve je zbijeno u toj betonskoj kutiji, čitav jedan svemir, ni ne možeš zamisliti što bi ti trebalo van tog konzumerističkog raja.
Što bi se dogodilo da nikada ne zakoračiš u novi trgovački centar koji se ovog četvrtka otvorio na periferiji grada Splita? Koliko bi prilika dobre uštede propustio? Koliko bi prilika dobre uštede dobio?
Recimo, odlučiš otići pogledati o čemu je riječ s tim novim centrom koji svijetli već mjesecima, bez obzira na to što nije bio otvoren za kupce. Prevališ taj put pa ćeš barem popiti kavu. I možda pojesti neko pecivo. Kada si već tu, svratit ćeš u market i kupiti namirnice. Baciti oko na izloge, iz znatiželje isprobati neke cipele sa sniženja, potražiti najobičnije crne majice u nekoliko trgovina. Sjetit ćeš se da ti je ponestalo štapića za uši pa ćeš usput kupiti i neku novu kupku koju reklamiraju na blagajni. Ako slučajno odlučiš svratiti do multipleksa kino dvorana, čudit ćeš se gdje ti je nestalo stotinjak kuna u svega desetak minuta. Dok grickaš kokice, intenzivno ćeš razmišljati o onim cipelama i biti sretan što trgovine rade do 22 sata pa ćeš stići kupiti još samo njih i napokon krenuti doma. Uf, ti trgovački centri baš iscrpe i čovjeka i novčanik!
Nikome ne škodi tvoja šetnja hodnicima i penjanje i spuštanje pokretnim stepenicama. Prošvrljaš, družiš se s prijateljima, svu kupovinu obaviš odjednom i miran si. Ne trebaš misliti na radno vrijeme, gdje ćeš ostaviti automobil, hoće li ti dijete izletjeti na cestu... Sve je zbijeno u toj betonskoj kutiji, čitav jedan svemir, ni ne možeš zamisliti što bi ti trebalo izvan tog konzumerističkog raja.
Do grada se rijetko uputiš. Nezgodno je doći do centra, nemaš gdje ostaviti automobil, nemaš gdje skoknuti u spizu, daleko su ti sve potrebne trgovine i jednostavno nemaš taj luksuz gubljenja vremena lutajući po centru grada koji se ionako pretvara u grad duhova čim turistička sezona završi. A kad naiđe sezona, neka turisti uživaju u kamenim zidinama i gužvi na Rivi, u trgovačkom centru je klimatizirano i baš se nekako lakše diše. Zapravo, ti svima radiš uslugu što provodiš vrijeme u trgovačkom centru! Imaš više vremena, nisi grintav i još si zadovoljan ostvarenom uštedom!
Ipak, začudi te zatvaranje kina Central. Odlaziš na posljednju projekciju, čak prekršiš vlastito pravilo i zalijepiš neku sliku na Facebook, neka ostane za uspomenu. Začudi te i zatvaranje trgovina po centru grada, baš kad si odlučio popiti kavu u gradu shvatiš da je zatvoreno pola onih trgovina na koje si naviknuo da su uvijek tu. Začude te i snimke ljudi koji se guraju pri lansiranju nove kolekcije pristupačnih dizajnerskih komada odjeće. Začude te naguravanja pri otvaranju novog trgovačkog centra. Začudi te činjenica da zaposlenici novootvorenog splitskog trgovačkog centra, starohrvatskog naziva Mall of Split, mjesečno moraju izdvajati čak 400 kuna za plaćanje parkinga. Nekako te sve to čudi, baš je glupo, kapitalizam ne prestaje jesti malog čovjeka. Tržište se igra nama kao da smo lutke na koncu. Razmišljaš kako su ljudi glupi, pitaš se jesmo li se sami doveli do te situacije.
Ali što se dogodi kada izbjegavaš ulaziti u trgovačke centre? Kada si osvijestiš da ta jeftina roba sa sniženja ipak nije prilika koja se ne smije propustiti? Kada shvatiš da ti odlazak u par trgovina koje nisu zbijene u jednoj zgradi ipak nije toliko gubljenje vremena? Što se dogodi kada shvatiš da postoje bolje dječje igraonice od onih pod neonskim svjetlima, one pod krošnjama stabala?
Zakon kapitala i tržišta ne vidi ni mene ni tebe, ne vidi radnika koji kruži deset minuta u potrazi za besplatnim parkingom, ne vidi radnika koji radi sve dane u godini osim na četiri najveća praznika, ne vidi radnika koji iscrpljen zatvara trgovinu i izlazi u sablasni mrak kojim je kompleks okružen. Ali tržište ovisi i o meni i o tebi, novi trgovački centar svi mi držimo u svojoj šaci. Kada bi te šake odmaknuli od tipkovnice i prestali se solidarizirati isključivo preko Facebook komentara, uvjerena sam da bi uspjeli nešto konkretno i postići. Zamislite poluprazan trgovački centar u prvom tjednu nakon otvaranja. Ma, budite toliko ludi pa zamislite stotine i stotine komentara u kojima piše da je bojkotiranje protest protiv tih 400 kuna koje su zaposlenicima, koji ionako velik dio plaće ostave u trgovačkom centru, ogroman i opipljiv dio plaće? Zvuči sasvim utopijski, nekako kao i ideja o ogromnoj zgradi u kojoj možete pronaći sve ono što vam treba, a i ono za što niste znali da vam zapravo treba. Utopija gdje izlozi ispunjavaju želje kojih niste ni svjesni, utopija iz koje izlazite zadovoljni i lakši u svakom pogledu, pa i onom novčanom. Ne brinite, novce ste dobro potrošili, sve što ste natrpali u vrećice vama zaista i treba. Ne želim to opovrgnuti.
Solidariziranje je opasna igra, tako je lagana u teoriji, a tako zeznuta u praksi. Privlačna su ta svjetla i reklame, zabljesnu pa zaboraviš da si jučer uz kavu komentirao kako se sve opet lomi preko radničkih leđa i da je apsurdno otvaranje još jednog centra u gradu ove veličine. Ti ionako nisi klasični potrošač, ti ćeš zaviriti u novi centar samo iz znatiželje, da baciš oko i vidiš oko čega se stvorila tolika drama.