Kontra progresa: ludo i hrabro!

Splitski HNK 24. je siječnja započeo drugi dio sezone premijerom drame Kontra progresa katalonskog dramskog pisca Estevea Solera u režiji Nenni Delmestre. Radi se o prvom dijelu njegove nagrađene trilogije Kontra progresa, Kontra ljubavi, Kontra demokracije, koja se trenutačno izvodi na 18 svjetskih pozornica. Splitska izvedba pokazala se kao pun pogodak sudeći po reakciji publike, a i samog autora, oduševljenog prije svega vizualnim predočenjem drame i odabirom sjajne glumačke ekipe, koju čine Trpimir Jurkić, Ksenija Prohaska, Marko Petrić, Nenad Srdelić, Nives Ivanković, Nikša Arčanin, Vicko Bilandžić, Mijo Jurišić, Zorana Kačić, Filip Radoš, Snježana Sinovčić Šiškov, Andrea Mladinić, Goran Marković, Anastasija Jankovska i Bojan Brajčić.

>> Druženje sa Solerom: Fali nam teatar za mlade autore

U sedam zasebnih dramskih epizoda u kojima se prikazuju svakodnevne životne situacije, dovedene do apsurda kombinacijom humora i horora, ovaj komad ukazuje na negativnu stranu napretka koji nas sve više dehumanizira i svodi na lutke ispunjene praznim sadržajima. Već naziv drame ukazuje na paradoks koji se provlači kroz čitavo djelo; iako termin progres ima pozitivan prizvuk, na političkoj razini proizvodnje moći radi se o manipulaciji jezičnim sadržajem čime se nameće tehnološki napredak nauštrb moralnog, duhovnog i intelektualnog nazadovanja.

U svjetlu prefriganosti jednog sistema i pregrijanosti jednog planeta arhetipske scene apsurda, u kojima nalazimo suvremene likove Solerove drame na tragu Becketta, Ionesca i Monty Pythona, djeluju gotovo pa svakodnevno. Jasno je to vidljivo u prvoj sceni: vidimo bračni par koji poptuno nezainteresirano mijenja kanale na TV-u. Iz ekrana na kojemu je upravo prilog o djeci koja svaki dan umiru od gladi iskače glava crnoga dječaka. Par se suočava s dilemom hoće li zvati servisera, ugasiti televizor ili izbaciti dijete iz kuće. Ugrožen je njihov komfor.
U drugoj sceni nailazimo na bešćutnu ženu koja odbija pružiti pomoć umirućem čovjeku kojeg je upravo pregazio tramvaj i mladića koji se fotografira pored njega da se može pohvaliti pred bližnjima.

Učiteljicu koju proždiru mladi vukovi dok im autoritativno i strastveno čita Crvenkapicu, unatoč njihovom nerazumijevanju, uvjerljivo je odigrala Andrea Mladinić. Dojmljiv je bio i bračni par koji se unatoč ljubavi mora rastati jer su potpisali ugovor na samo godinu dana, što je najdulji ugovor u povijesti bračnih ugovora. Sve su to karikaturalne slike naše svakodnevice u kojoj postajemo mehanizirani Teletubbiesi lišeni čuđenja i interesa, bez poštovanja prema prirodi, bez sućuti i iskrenih emocija prema drugim bićima, bez skromnosti i moralnog integriteta da bismo prepoznali što je ispravno, a kamoli da se žrtvujemo za ideal. Sve ipak dođe na naplatu, kao što upozorava lik Anonimnog, koji na kraju svake epizode bez riječi ispisuje papiriće.

Redateljica je uvela u priču i lik menadžera koji, proglasivši se Sinom čovječjim, odluči od firme učiniti religiju kako bi minimalnu naknadu od 1600 kn predstavio kao nagradu radnicima za poslušnost, čime je originalne smeće ugovore koji se spominju u izvornom tekstu Delmestre prilagodila aktualnoj situaciji u državi.

U zadnjoj sceni bio je upečatljiv Boris Brajčić u ulozi tuljana, jedinog neljudskog lika u čitavoj predstavi a zadatak mu je da ubija rođene bebe zbog prenapučenosti planeta - kao što su ljudi nekoć ubijali tuljane. - Laku noć i mirno spavajte, kaže tuljan s jasnom moralnom porukom jedinoj vrsti koja je sama sebe dovela do uništenja. To je ujedno i dramaturški najpotresniji trenutak ove provokativne drame, koja nas je ostavila zaleđene i dirnute još dugo nakon pljeska kojim su zasluženo ispraćeni glumci i ostala ekipa koja je radila na predstavi.

Kontra progresa predstava je koju svakako valja pogledati jer, osim što pruža vizualni užitak, na tragikomičan način razotkriva opasnosti društva u kojemu je kategorički imperativ imati, a ne biti.

Pitanje je možemo li se odreći vlastitog poimanja slobode da bismo bili slobodni?! The answer, my friend, is blowing in the wind, a mi ga nećemo čuti sve dok žrtvujemo održivi napredak libidonoznoj ekonomiji Vuka s Wall Streeta, perući ruke u vlastitoj krvi.