Na fildžanu smijeha
Festival bosanskog humora u Splitu zatvoren je cabaretom Ja, mahaluša. Sam tekstualni sadržaj predstave u cjelini nije ono čemu ovaj cabaret duguje uspjeh. Sva je snaga komedije bila u glumcima.
Festival bosanskog humora u Splitu, otvoren 5. listopada predstavom Ja, mahalac, zatvoren je cabaretom Ja, mahaluša, na temelju koje je Mahalac i nastao.
Ja, mahaluša, u režiji Mirele Trepanić stvorena je prema istoimenom bestseleru Indire Kučuk-Sorguč, koji se nerijetko opisuje sintagmom bosanski Seks i grad, što je sasvim prikladan opis sadržaja – i knjige i predstave.
Scena i kostimi obilovali su leopardskim i zebrastim uzorcima, sjajnim materijalima, baršunom i šarenilom, kao da ih je birala Peggy Bundy (za scenografiju i kostimografiju ipak nije bila odgovorna Peggy, nego Marijela Margeta – Hašimbegović), što je sasvim u skladu s tonom cabareta, kao i s njegovom tematikom. Na stolu šarenog dnevnog boravka čekali su džezva kave, šećer u kocki i fildžani kad su na pozornicu stupili Nela Đenisijević i Nenad Tešić, bračni partneri koji su publiku ugostili u svojem domu da bi kombinacijom anegdota, viceva i pjesama (kojima je instrumentalnu podlogu dao Tešić svirajući na klaviru) predstavili ljubavne zgode Bosanaca i Bosanki.
U tom pravom bosanskom loncu raznih komičnih situacija vezanih za muško-ženske odnose bilo je zaista duhovitih dosjetki i opisa: dobili smo tako lekciju iz mahalskog rječnika, pa smo doznali da se studentice pristigle u Sarajevo iz provincije nazivaju livadićke, da je starleta zapravo mlada zvjezdica koja uokolo leta a da je bogati i neoženjeni muškarac gospodar prstenova. Bilo je, međutim, i vulgarnosti (premda to splitskoj publici nije nimalo smetalo, naprotiv) koje nisu imale nikakvu drugu funkciju osim da nahrane vulgarnosti gladnu publiku te sam tekstualni sadržaj predstave u cjelini nije ono čemu ovaj cabaret duguje uspjeh.
Sva je snaga komedije bila u glumcima: Nenad Tešić, u maniri Jerrya Lewisa, imao je takvo držanje, pokrete i grimase koji su smiješnima mogli učiniti i najveće klišeje, i najizlizanije viceve. Nela Đenisijević dominirala je predstavom (baš kao što i supruga koju je tumačila dominira u braku) u svakom pogledu. Brzina kojom se pretvarala iz jednog lika u drugi, kvalitetna imitacija (jednako je uvjerljiva bila kao naivna studentica sa sela i kao mladi Sarajlija,njenim riječima nepokoreni bastion lokalpatriotizma), glas koji joj omogućava da dirne publiku pjevajući Vjeruj u ljubav i da nasmije turbo-folk verzijom studentske himne Gaudeamus, mimika, facijalne ekspresije, sigurno kretanje pozornicom i karizma općenito dopuštaju nam reći ne samo da je savršen izbor za igranje uloge mahaluše, nego i da u sebi ujedinjuje sve kvalitete koje su glumici u cabaretu potrebne. Nije se dala zbuniti kad je njezin nastup prekinula zvonjava mobitela - vlasnici mobitela samo je dobacila De, javi se i reci da si na predstavi - niti je dopustila da se dinamika predstave izgubi tijekom dvosatnog nastupa.
Odličnom komunikacijom i savršenom uigranošću Nela Đenisijević i Nenad Tešić uspjeli su udahnuti originalnost i humor izgovorenom tekstu čak i onda kad to nije bio i osigurati predstavi uspjeh.