Kako ću im reć da varin?

Možda su me roditelji vodili i na koju vatrogasnu zabavu ili dan općine prije toga, ali Mišo na Poljudu je nešto što nazivam svojim prvim koncertom iako se toga dana sjećam samo po opekotini prstiju izazvanoj nekim nađenim upaljačem. Ta 1993. bila je godina moga ozbiljnijega upoznavanja s hrvatskom glazbenom scenom i što se mene ticalo Zeko je našao potočić onaj tren kad sam prvi put čula da ljudi na televiziji pjevaju pjesmu za moga Ivana.

Iako je tada moj Ivan imao nepunih šest godina, a ne osamnaest; Mišo me naučio da samo jednom ljubav pokuca na vrata i ja sam mu slijepo vjerovala. Upravo on je spojio glazbenu prošlost ovih dvoje ljudi koji su me odveli na njegov koncert; s jedne strane mamine Abbu i Boney M; s druge strane tatine klape. U mojoj kući se tada s poštovanjem gledalo na te njegove klape. Naučila sam uz njih riječ tradicija i još neku koja počinje sa a, za koju sam danas sigurna da je bila autentičnost. One ljude koji su pjevali mom Ivanu mijenjali su na toj sceni svake godine neki novi i znala sam da to nije baš neka autentičnost. Nedugo zatim naučena sam faktografskim činjenicama o FDK-u u Omišu.

U nizu svojih genijalnih ideja koje u tim godinama nisu imale veze sa zdravim mozgom, čak ni meni nije palo na pamet pitati tatu zašto na toj Dori ne pjevaju ovi s Omiša, kad su tako dobri i posebni, odnosno autentični. Vidjela sam i sama da te dvije pozornice, ljudi na njima, ispred njih te naposljetku i zvuk iz zvučnika imaju veze jedno s drugim kao Dinamo i Liga prvaka. Međutim, štošta se promijenilo od lijepljenja postera *NSYNCa, Backstreet Boysa i Boyzonea na zid moje sobe do danas. Ljudi koje povezujem s Dorom i ljudi koje povezujem s Omišem počeli su pjevati zajedno. Spoj klapa s Gibonnijem, Oliverom i Belanom tada mi se činio kao nešto što je Mišo bio mojim roditeljima. Suglasje nesuglasja. Taj korak klapa od Omiša prema Splitu bio je ono što sam tražila u svojim glazbenim htijenjima.

Kao dijete sa sela, mislila sam da svi putovi vode u Split; no klapama je Split bio premalen. A capell-om se odjednom naziva pjevanje uz pratnju instrumenata. Klape organiziraju koncerte paradoksalnog naziva Ne damo te pismo naša prodajući tu istu pjesmu tisućama i tisućama znatiželjnika kojima je prva asocijacija na klape Tomislav Bralić koji iz duše ljubi Kroaciju. Pjevati u klapi u dalmatinskim (a i drugim) krajevima postalo je stvar trenda; klape imaju svoje menadžere, video spotove, albume; ne kupuju Uzorova odijela nego oblače trliše ili operne kostime; reklamiraju štošta u kutovima spotova, koji imaju i svoju posebnu emisiju na CMC-u. Osim toga, svako manje mjesto ima i po dvije klape jer su i u njima jedni pametniji od drugih; tako da je u Hrvatskoj koncentracija klapa proporcionalna broju nezaposlenih. Dalje, surađuju s tamburicama, pjevaju na humanitarnim i manje humanitarnim koncertima, pobjeđuju na splitskom festivalu… Već nekoliko godina osjećam svojevrstan sram nad nečim što se nekontrolirano događa. Srećom, Omiš još stoji na svom mjestu. Srećom, Omiš i slične još štuju one klape koje ja osobno poštujem.

Možda si mi Hrvati zaista ne znamo odrediti granicu. Već sam nekoliko puta naivno mislila da je granica punjenje Poljuda pa osvajanje Splitskog festivala pa nastup na CMC festivalu za kojeg bih rekla da je kazališna predstava, a Toni Kesić kazališni velikan. Zašto među klapama ne postoji regulacijski element koji bi jednom zauvijek ograničio upotrebu prefiksa klapa raznim boy i dalmatinskim instrumentalnim bendovima? Nemamo granicu i to je činjenica. Potvrdili smo to još jednom genijalnom idejom - slanjem klape na Eurosong. Autentičnost koju sam ja naučila odnosila se na granice Lijepe naše. U svakom slučaju, bilo bi naivno vjerovati da nigdje u Europi ne postoji sastav muških (ili ženskih) pjevača koji pjevaju četveroglasno. Zaista ne vjerujem da će ti random spojeni ljudi, koji su proveli skupa nekoliko domjenaka i ništa više, zvučati posebnije od onih čije sam postere imala na zidu sobe.

Previše je ljudi koji zaboravljaju ono što te nauče u vrtiću: odrasli stavljaju mlijeko u kavu; djeca stavljaju Kraš Express u mlijeko; kava i Kraš Express se nikad ne piju zajedno.