Kazalište dolazi mladima!

U vremenu tehnološke eksplozije, u kojemu granice sve brže i lakše ne prelaze samo informacije, nego i ljudi, često se čini da se sve što čovjek stvori brzo etiketira kao jučerašnja vijest, bilo da je riječ o svemirskoj letjelici, ekspresnom loncu iz Top shopa, romanu ili kazališnom komadu. Ipak, Povišica u režiji Gorana Golovka jedno je od djela koja se već pet godina uspješno odupiru zaboravu, baš kao što je Anastasija Jankovska jedna od kazališnih umjetnika koji se uspješno odupiru statici i koji neprestano nešto rade. Budući da je Anastasija jedna od troje protagonista u Povišici, ali i glumica koja nije samo dio ansambla splitskog HNK-a, nego je aktivna u raznim drugim projektima, razgovarali smo s njom o Povišici, tekućim i budućim projektima, kazalištu i... Pa, o skoro svemu (osim o ekspresnim loncima iz Top shopa).

Povišica iz godine u godinu

Tko je god gledao Povišicu, otprilike je svjestan golemog fizičkog napora koji troje glumaca (uz nju su to Goran Marković i Alen Čelić) ulaže u predstavu, u koordiniranje govora i pokreta. – Što se teksta tiče, teško je jer se stalno ponavlja isto i, ako na pozornici stane mozak, gotovo je, ne možeš nastavit. A još kad nastupi umor... Poslije probe smo crknuti, pogotovo i jer su bili blagdani – objasnila je Anastasija dodavši uz smijeh da se tako Povišica tradicionalno izvodi nakon praznika umjesto da se kondicija vraća nekim drugim oblikom tjelovježbe.

Teško je ne primijetiti njezinu uigranost s Goranom Markovićem, koja je vidljiva ne samo u Povišici, nego i u drugim predstavama u kojima su glumili skupa – od Škole za žene do Kontra progresa. – Goran i ja potpuno smo različiti, čak nam ni pristup glumi nije isti, ali na pozornici se jednostavno poklapamo. Kliknuli smo kad smo radili na Školi za žene i otad je to meni to. Potpuno mu vjerujem jer je on jedan od onih nesebičnih glumaca u smislu da ne vuče scenu na sebe nego scenu gradimo zajedno.

Budući da je Povišica predstava u kojoj se Anastasiji dogodilo da se zbuni i zaboravi tekst, upravo je Goran bio tu da joj zajedno dijagnosticiraju sindrom Porkya Piga iz Zekoslava Mrkve: - Toliko sam bila izgubljena od brzine, pritiska i temperature da nisam mogla izgovorit tekst nego sam zamucala baš kao taj praščić – opis je popratila i demonstracijom.

Zajednički rad i kreativnost svih uključenih u Povišicu bili su ključni za nastanak predstave. Kako se prisjetila Anastasija, predstava je nastajala u hodu, zajedničkim snagama redatelja i glumaca. Napravili su tako dio predstave a, kad nisu bili zadovoljni, krenuli su ispočetka i onda se predstava zaista počela graditi. S obzirom na dosadašnju recepciju, na aktualnost teme te na uigranost i ekipu koja je stvorila predstavu, čini se da jedino fizička zahtjevnost taj komad spriječiti da ne krene stopama Stilskih vježbi Raymonda Queneaua, koji je bio i prijatelj i uzor autora Povišice Georgesa Pereca.

Ako mladi neće u kazalište, kazalište dolazi mladima!

U ambijentu u kojem se povišica ne može dobiti ni na kazališnim daskama, a kamoli u realnosti, nema mjesta za lijenost. Upravo se lijenosti Anastasija prilično boji, međutim čini se da zasad nema mjesta strahu: osim što kondiciju vraća pripremom za Povišicu, trenutno, između ostalog, glumi u Zlatnom zmaju (svoju je ulogu uspijevala odigrati unatoč herpesu zosteru), u Čudu u Poskokovoj Dragi, a uz to i u Playdrami radi s djecom od 10 do 14 godina pripremajući ih za izvedbu Shakespearova Sna Ivanjske noći. – S djecom se ponašam kao s odraslima – rekla je uz smijeh – odmah sam im rekla da nisam teta u vrtiću. Kako sam se ponašala sa studentima, tako bih se htjela ponašati i s djecom, iako je to nekad jaaako teško. Možda ne radim najbolje s obzirom na to da nisam stručna za rad s djecom od 10 do 14, ali dajem sve od sebe i mislim da oni to kuže – rekla je dodavši da joj je, i da ništa ne uspije napraviti, super vidjeti dijete kako izgovara Shakespearov tekst.

No, nije to jedino što radi s Playdramom. Naime, Anastasija je jedna od dvoje glumaca (drugi je Ivan Baranović u kojem je, rekla je, prepoznala još jednog partnera s kojim se kuži) u predstavi u režiji Elvisa Bošnjaka, koja će premijeru imati 5. veljače u klubu Quasimodo i koja nastaje upravo prema Anastasijinu prijevodu Gibsonova djela Two for the Seesaw. – Quasimodo je predložio suradnju Elvisu, Elvis je prihvatio, ja sam imala tekst. Čudno je pripremati prostoru u Quasiju, ali odlučila sam: ako mladi ljudi neće dolaziti u kazalište, mi ćemo doći tamo di izlaze!

Strah od gubitka imaginacije

Upravo nas je to dovelo do razgovora o dojmu da mladi sve manje dolaze u kazalište. – Ponekad su srednjoškolci u pravu. Ne bih ni ja išla na neke predstave, dosadne su. Mene zabrinjava nešto drugo. Kako sam i na Akademiji radila s mladima, a i sad u Playdrami radim s još mlađima, ponekad mi se čini da nekima, naravno ne svima, fali imaginacije. Tehnologija im je sve. Zabrinjava me što sam ponekad maštovitija ja nego dijete od 10 godina.

Što se tiče cijene karata, odmah se složila da kazalište baš i nije skuplje od kina i da to nikako ne može biti uzrok što mladi slabije posjećuju kazališta. No, uzrok su tome, dijelom, i sama kazališta, odnosno svi koji sudjeluju u kreiranju neke predstave. – Nisam za to da se podilazi publici isto kao što nisam ni za to da svi jedemo u McDonaldsu i gledamo isključivo američke jeftine filmove; mislim da kazalište mora tjerati na razmišljanje, ali se isto tako i mora otvoriti vremenu u kojem djeluje i privući publiku. I ako je riječ o light sadržaju - u kazalištu, kinu ili medijima, nebitno - i on mora biti kvalitetan – zaključila je. Upravo zato smatra da je dobro što u Playdrami postoji dramska grupa za djecu jer ih i potiče na maštovitost, ali ih i odgaja kao kazališnu publiku, odnosno odmalena ih privikava na kazalište. A činjenica da ove godine ima oko 30 polaznika obećaje kad je riječ o stvaranju buduće publike.

Za kazališnu magiju treba imati ekipu

Vrijednost Playdrame za splitsku kazališnu scenu ne zaustavlja se ni na radu s djecom ni na obogaćenju repertoara, već se nastavlja na rad drugih kazališta i na davanje prilike mladim glumcima.

Jedno je od kazališta koja obogaćuju splitsku scenu i Gradsko kazalište lutaka koje, kako je mnogima poznato , niže uspješne predstave, pri čemu Anastasija kao ključ uspjeha vidi ljude koji tamo rade: - U GKL-u imaju divnu ravnateljicu koja se brine o njima i koja zaista voli ono što radi. No oni su i odličan ansambl i jer su privatno povezani, a to je jako bitno. I u HNK-u se stvara, barem tako osjećam, dobra atmosfera. Recimo, na večeri povodom odlaska Zoje Odak svi smo se okupili, sve generacije, nadam se da ćemo i nastaviti takav trend okupljanja uz jelo. Kao primjer predstava koje pokazuju kvalitetu GKL-a spomenula je Glazbatorij i Darmarzemsku jer su, kako je rekla, u stanju proizvesti kazališnu magiju koja je u stanju iznenaditi i začuditi djecu. – Takvu istu magiju želim i za odrasle. Iz kazališta treba izaći bez teksta, s „vau“ izrazom lica.

I općenito je, njezinim riječima, u kazališnom poslu najvažnije imati dobru ekipu. – Što si stariji, jasnije ti je da te ne moraju svi voljet, da te neće svi voljet i da je to normalno, ali imaš ljude kao što su Marković, Golovko i Bošnjak i shvatiš da s njima možeš radit što god hoćeš. U tom mi je smislu drago i što je sada Golovko intendant HNK-a jer zaista poznaje stanje. Radio je i s ljudima u operi, i u baletu i u drami i ostavlja dojam da i on brine o nama jer čini sve da nam na sceni bude ugodno. Osim toga, on je čovjek koji će otputovati da bi pogledao neku predstavu. To još malo tko radi.

Ajmo nešto zajedno

O kojem god od projekata u koje je uključena bila riječ, svi zahtijevaju puno vremena. Upravo je nedostatak vremena glavni razlog što nije nastavila raditi na splitskoj Akademiji dramskih umjetnosti, ali i podsjetnik da se ništa ne može preko noći. – Naviknuti smo da sve treba brzo a, npr., za pokrenut projekt u Quasimodu trebalo je puno vremena. Tekst sam počela prevoditi još prošle godine. Trebalo mi je prvo da nađem tekst, pa da ga prevedem, pa da skupim ljude – sve to traje - rekla je.

Kao osoba rođena u Kijevu, koja je dio obrazovanja provela i tamo i u Sankt Petersburgu i koja je imala prilike pogledati i u rusku scenu, svojim kolegama poručila je iduće: - Htjela bih da se mladi ljudi koji izlaze s Akademije ne umišljaju previše, da shvate da im se ništa neće servirati i da si prilike moraju stvoriti sami. Voljela bih da se pokrenu, a ne da čekaju da ih HNK pozove, moraju grist - a grizla je, po dolasku u Split, i ona. – Kad sam tek došla u Split, po cijeli me dan nije bilo doma, stalno sam radila. Naravno, nekome se taj moj rad nije morao svidjet, nekome sam možda bila grozna, ali stalno sam bila na poslu - ili na Akademiji ili u HNK-u.

Budući da postoje mnogi mladi, talentirani umjetnici, kao što je kostimograf Mario Leko (čijem se povratku iz Belgije, kamo je otišao nastaviti studij, nada) ili pak Ana Marin, koja radi kostime za nadolazeću predstavu Svoji smo, dogovorit ćemo se, nada se da će se uspostaviti što više dijaloga upravo među mlađom generacijom kazališnih umjetnika i da će zauzeti stav ajmo nešto zajedno i tako si stvarati prilike, kao i radno iskustvo. – Split ima potencijal da bude savršen grad, da bude grad kulture i žao mi je kad vidim da se malo tog potencijala iskorištava. Znam da je teško radit negdje gdje nemaš savršene uvjete, ali u tom slučaju poticaj je egzistencija – zaključila je dodavši da mlađa generacija ima mnogo starijih autoriteta od kojih može učiti i skojima je uživala raditi, kao što su Milan Štrljić i jezična savjetnica Jagoda Granić. – Kao što je ovo ljeto rekla Ana Karić, ovo nije utrka na sto metara, nego maraton; ako nisi radio na sebi, u jednom će se trenutku to pokazat – sažela je svoja razmišljanja prije nego što je otrčala na probu u Quasimodo.


Ovaj je članak nastao uz potporu Agencije za elektroničke medije, putem Javnog natječaja 6/14 Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.