Kava za poslije, karta za odmah

Jedna sam od onih ljudi koji će se radije prošetati od Mertojaka do trajektne s 20 kg teškim teretom na leđima, nego ići autobusom. Nije da imam nešto protiv buseva, ali činjenica da moram izdvojiti desetak kuna za nekoliko minuta vožnje užasno me uzrujava. Znam da tih desetak kuna samo po sebi nije nešto, ali hajde ti to dokaži škrtom studentu. Kolege nakon faksa idu u grad na kavu? Okej. Idete busom? Vidimo se za pola sata na pazaru. Točno mi toliko treba da prošetam od kampusa - priča svoju priču Ana-Marija Rožić za S4S portal.

Iz financijske perspektive to je odlično. Iz zdravstvene – još bolje. Tridesetak minuta šetnje dnevno drži vaš organizam u formi. Ali eto, nekad zna imati loše strane. Recimo, kad pada kiša ili kad nemate vremena. Žurite se negdje, a za sutra trebate naučiti stotinjak strana čiste dosade? Ma nema problema. Za sve postoji rješenje! Ako treba, nosit ću knjigu sa sobom i čitati je putem. Teška je? Ma potrošit ću tih jedanaest kuna da kopiram stranice iz knjige ako treba, ali neću ih dati barbi u busu! Ovo više nije samo škrtost, ovo je postala stvar principa. S tih jedanaest kuna mogu učiniti čuda. Mogu pojesti deset krafni iz menze, mogu sjediti cijelo popodne u kafiću uz kavu sa šlagom, mogu kupit dvadeset deka parizera, patike u kineskom dućanu ili masu drugih stvari…

Ali, eto, prije nekoliko dana našla sam se u situaciji s kojom mi se bilo jako teško pomiriti. Kasno sam došla u Split i jedini način da ne zakasnim na faks bio je da uđem u jednu od tih konzervi na šest kola. Doduše, bio je još jedan način, ali odmah sam ga eliminirala. Ma tko je vidio trčati najranije ujutro? To mi vjera zabranjuje. I tako se pomirih sa sudbinom, oplakah svojih jedanaest kuna i tužna srca ugledah kako se približava famozna trica puna penzića koji idu na svakodnevni izlet doktoru. Približila sam se vratima, pokušala se smiriti unatoč skorom financijskom gubitku, izgurali su me svi mogući koji su ulazili u bus i iz njega izlazili… Ne znam jesu li bili gori starci koji ne vide pa te slučajno gurnu, pubertetlije kojima to predstavlja vrhunac zabave ili prostorno dezorijentirane žene koje ne doživljavaju ništa nego svoj odraz u prašnjavim izlozima.

Dok sam čekala da se svi izredaju, nakon što je izašla iz busa, jedna mi žena gurne neki papir u ruku i kaže : Evo, još ti vridi. Meni više ne triba… U prvi sam mah mislila da se radi o nekoj vjerskoj ikoni ili da je žena pobjegla iz nekog odjela iz bolnice, ali kad sam pogledala u ruku, shvatila sam da mi je dala autobusnu kartu. I to važeću. Ma zamislite! Još uvijek ima takvih ljudi koji ne hodaju zemljom samo da napakoste drugima? Okrenula sam se da je pokušam naći i zahvaliti joj, ali već se bila izgubila u mnoštvu. Kad sam izašla na svojoj stanici, odlučila sam da neću sebično zadržati kartu. Vrijedi još četrdesetak minuta i sigurno može još nekome razvedriti dan.

Neka je žena stajala u redu da uđe u bus. Došla sam do nje i ponudila joj kartu. Pogledala je mene pa kartu i u nevjerici shvatila da ova uistinu još vrijedi. Zahvalila je, osmjehnula se i pokazala taj komad papira vozaču. Tad sam se sjetila kako sam prije nekoliko tjedana pročitala neki članak o kavi za poslije koju uplatite u kafiću za nekoga tko nema novca da je sam plati. Ovdje ne uplaćujete kartu za onoga tko nema, već mu direktno dajete nešto što vama više ne treba i što se za nekoliko minuta pretvara u potpuno bezvrijedan komadić celuloze, ali u trenutku kad ga dajete dalje, puno znači. Više ni to nije stvar tih desetak kuna, već stvar principa. Stvar međusobnog razumijevanja i pomoći, uljudnosti i prijateljstva među sugrađanima. Pa zašto bismo onda po izlasku iz busa zgužvali kartu i bacili je u smeće kad je možemo dati nekome tko čeka na stanici?