Kaplan je i društvo i pojedinac
Nepostojeći čovjek, George Kaplan, postaje simbol vječne ljudske želje da postane netko i nešto. Postavlja se pitanje koliko je “biti netko i nešto” rezultat zahtjeva društva, a koliko ga sami sebi namećemo.
Hrvatska pretpremijera drame George Kaplan, suvremenog francuskog dramatičara Frederica Sonntaga u režiji Cintije Ašperger, izvedena je u subotu 26. rujna u amfiteatru splitskog Doma mladih. Ova drama, dosad postavljena na scenu u Danskoj, Sloveniji, Španjolskoj i Francuskoj, najveći je projekt kazališta Playdrama koje slavi šesti rođendan, a izvedena je u sklopu festivala francuske kulture Rendez-vous. Elvis Bošnjak, Bojan Brajčić, Sara Ivelić, Petra Kovačić Pavlina i Stipe Radoja utjelovili su petnaest različitih uloga u ovoj trodijelnoj drami koja je okupljene zadržala zainteresiranima tijekom skoro dva sata trajanja. Unutar tri različita narativa isprepreli su se različiti lajtomotivi i na taj način spojili tri priče. Prva i najočitija poveznica svakako je ime George Kaplan koje je prisutnima možda bilo poznato iz Hitchcockova filma Sjever-sjeverozapad.
George Kaplan u prvom dijelu drame naziv je grupe anonimnih aktivista (koji se međusobno oslovljavaju također s “George”) kojima je puna kapa ovog doba i naredbe svijeta koji vrišti “morate postati netko i nešto”. GGK (Grupa George Kaplan) želi postati nitko i ništa i zato stvara lik Georgea Kaplana nazivajući ga mitom koji se sâm generira, u kojem svi mogu sudjelovati i koji se ne može kontrolirati. George će tako zaživjeti i sve će više ljudi preuzeti njegov identitet, ime George Kaplan počet će se pojavljivati na sve više mjesta i pretvorit će se u pravu revoluciju. Mit koji se ne može kontrolirati stvara stanje nekontroliranog sukoba u grupi, pa u prvom dijelu predstave možemo pratiti svađe između pet Georgea. Od samog definiranja projekta i lika/imena čiji identitet preuzimaju (George je tako u jednom trenutku definiran čak kao oružje), preko razmirica na osobnoj razini, sukob eskalira do trenutka kada lik koji tumači Petra Kovačić Pavlina u suzama napušta scenu, a njeno mjesto naprasito zauzimaju policijski specijalci. Izvrsna kombinacija žive glumačke izvedbe na sceni i korištenja video kamere i direktne projekcije snimljenog na platno u pozadini scene doprinijeli su atmosferi svađe, nerazumijevanja i kaosa kojom je prvi dio drame obojen. Brajčić i Radoja svojom su izvedbom unijeli dozu humora, dok je lik Kovačić Pavline bio zaslužan za potpirivanje svađe među mladim aktivistima.
Drugi dio drame najavljen je glazbenom podlogom i nasnimljenim pljeskom, nalik onima u američkim sit-com serijama i filmovima (važno je napomenuti da se glazba u predstavi pojavljuje tek na početku svakog od tri dijela). Petorka iz prvog dijela ovdje postaje tim scenarista kojima je zadatak osmisliti napete situacije za televizijsku seriju ili film, a George Kaplan lik je kojemu trebaju pronaći mjesto u scenariju kojeg su osmislili. Sastanci scenarista odvijaju se u atmosferi Velikog Brata – nepoznati klijent snima svaki njihov razgovor, a svaka ideja koju prozbore tijekom sastanka automatski pripada klijentu. Bez postavljanja pitanja o tome tko ili što je George Kaplan (osoba, životinja, kompjuterski virus ili možda čak oružje), scenaristi izlažu scenu za scenom, a ovaj dio predstave ispunjen je humorom, za što je u prvom redu zaslužna Ivelić koja je pokazala najveću transformaciju između dvije uloge. Drugi dio predstave završava u trenutku kada rastreseni Bob (Bošnjak) ubija scenariste i, nakon trenutka potpunog kaotičnog ludila, koje je Bošnjak majstorski odigrao, krene u pohod i na ostatak ljudi u zgradi (prizori ubijanja prikazuju se na platnu, a u njima glume polaznici studija Playdrama).
Treći dio predstave, scenski i tematski možda najmračniji (petoro pripadnika elitne vladine organizacije koja operira iz sjene, mračna scena s nekoliko podnih svjetala i tek dvije fotelje i tri televizijska ekrana), nastavlja, pretpostavljate, s likom Georgea Kaplana. Izgleda da se scenarij prvog dijela drame ovdje ostvario – pojavio se veći broj pojedinaca koji su uzeli identitet Georgea Kaplana, a skupina pokušava nagađanjem doći do mogućeg rješenja i razriješiti pitanje nacionalne sigurnosti (i ovdje se u jednom trenutku nameće ideja da je George neka vrsta oružja). Na kraju dolaze do nultog osumnjičenog, onog čovjeka do kojeg uvijek svi tragovi dovedu. O kome je riječ? Iskreno, koliko je bitno?
S jasnim progovaranjem o teorijama zavjere i postavljanjem pitanja koliko smo slobodni i koliko je realan naš strah da nas u svakom trenutku netko promatra (video kamera i televizijski ekrani tome svakako doprinose), ova predstava otvara prostor za propitivanje čovjeka kao takvog. Nepostojeći čovjek, George Kaplan, postaje simbol vječne ljudske želje da postane netko i nešto. Postavlja se pitanje koliko je “biti netko i nešto” rezultat zahtjeva društva, a koliko ga sami sebi namećemo. Tko tu kime manipulira, društvo pojedincem ili pojedinac sâm sobom? U jednom trenutku jedan od Georgeova tvrdi da je George Kaplan istovremeno višestruk i samo jedan – možda je baš tako i s čovjekom, pa je on istovremeno i društvo i pojedinac?
Dramu je prevela Dora Slakoper, scenograf je Ozren Bakotić, a kostimograf i oblikovatelj videa Mario Leko. Ton je oblikovao Eduard Botrić, a Siniša Jakovčević oblikovao je svjetlo.
PlayDrama s projektom George Kaplan, u programu Rendez-vous Festivala, 29. rujna gostuje i u zagrebačkom kazalištu Gavella. U amfiteatru Doma mladih predstava se može pogledati do kraja listopada, a koncem mjeseca na splitsku izvedbu stići će i autor drame.
Ovaj je članak nastao uz potporu Agencije za elektroničke medije, putem Javnog natječaja 6/14 Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.