Kako shvatiti Nicka Vujičića

Prije par dana u Zagrebu i Rijeci gostovao je Nick Vujičić, poznati motivacijski govornik bez udova. Rođen sa rijetkim tetra-amelia sindromom, nakon teškog djetinjstva, nakon tri pokušaja samoubojstva, u životu je postigao zadivljujuće mnogo, mnogo više nego što većina nas i sanja. Kako sam kaže, nakon što je u petnaestoj godini prihvatio Boga i prestao ga kriviti za vlastito stanje, shvatio je da je život ipak vrijedan življenja: naučio je pisati, koristiti se kompjuterom, sam prati zube što je podvig sam po sebi vrijedan svakog divljenja. Završio je dva fakulteta, a sa 19 godina održao svoj prvi motivacijski govor. Otada je gostovao u više od 43 zemlje, održao preko 1500 govora, utemeljio nekoliko škola i sirotišta, pokrenuo nekoliko tvrtki, susreo sedam bivših predsjednika i premijera i oženio se te danas mnogim ljudima predstavlja oslonac i dokaz kako i sa najtežim hendikepom život može biti predivan, smislen i upotpunjen. Nickova priča je uistinu najdivnija i vrijedna svakog poštovanja te zaslužuje svu pažnju koja joj se daje. Međutim, ono što Nick svakako ne predstavlja, ne predstavlja tipičnu osobu s invaliditetom. Ali njegova priča svakako ima znatan utjecaj, kako na same osobe s invaliditetom i njihovu sliku o sebi, tako i na nas "normalne" i našu sliku o osobama s invaliditetom.

Prvo, iako visoko motivirajući, Vujičićevi govori su poprilično sektaškog karaktera. On sam je vrlo velik vjernik te čvrsto vjeruje kako je sve, pa i njegov život, u Božjim rukama te kako mu je upravo Bog dao snage da postavi svoj život na pravi put. Za nekog jako motivirajuća poruka, za drugog vrlo demotivirajuća. Ako ostavimo po strani osobe s invaliditetom koji su ateisti i koji iz takve poruke imaju vrlo malo za izvući, ono što on implicitno poručuje osobi s invaliditetom je - bit će što bog da. Drugim riječima, kontrola nad tvojim životom nije u tvojim rukama već u rukama nadnaravnog bića koje upravlja tobom. Samim time, i nema previše toga što sam možeš učiniti kako bi ti bilo bolje. Za osobu s invaliditetom za koju upravo svakodnevno uporno nastojanje, trud i vježba (kad bi mnogo lakše bilo samo ostati u krevetu) mogu u konačnici značiti kako će se osloboditi potpune ovisnosti o drugoj osobi i osvojiti natrag svoj život, poruka da bog ima plan za svaku svoju ovčicu ne mora uopće biti pozitivna. Psihološkim rječnikom, ljudi koji imaju unutarnji lokus kontrole, odnosno vjeruju da su sami gospodari svoga života prije će se pokrenuti u smjeru pozitivne promjene u vlastitom životu od onih sa vanjskim lokusom kontrole. Oni naime vjeruju da njihovim brodom upravlja netko drugi tako da akcije njih samih nemaju veliki utjecaj. Nickove poruke, koliko god motivirajuće bile, ipak odražavaju ovaj drugi svjetonazor i u tome se krije njihova potencijalna opasnost.

S druge strane, Nick Vujičić mijenja i naš doživljaj invaliditeta. Gledajući ga, sretni smo jer vidimo kako ni najteži invaliditet nije garancija najjadnijem životu. Slušajući njegove lako probavljive pozitivno psihološke poruke, zadovoljni smo jer uči nas kako mala promjena u vlastitoj glavi stvara veliku promjenu prema vani. To ne može biti toliko teško – uostalom, ako je on uspio onda mogu svi. Ali u tome i jest problem, ne mogu. Kao što smo već rekli, Nick Vujičić ne predstavlja tipičnu osobu s invaliditetom i na njegovom primjeru teško možemo izvlačiti zaključke. I bez da si osvijestimo stvarne, svakodnevne probleme s kojim se osobe s teškim invaliditetom susreću, prelagano ćemo skočiti na zaključak kako svi sa svojim životom mogu učiniti nešto. Oni koji nisu, koji ostaju pasivni i ovisni o okolini, sami su si krivi. Naravno, takvo razmišljanje nikad nećemo eksplicirati, ali ono se krije u i podržava naš implicitni stav prema osobama: s invaliditetom suosjećamo s njima, dakako, ali ne osjećamo se ugodno u njihovoj blizini.

Ali ako zastanemo i stvarno si predočimo sliku tog kolopleta navika, rituala, pokušaja i odustajanja kroz koje mora proći svaka osoba prikovana uz krevet, u jednakim monotonim intervalima iz dana u dan, prije ćemo shvatiti koliko je svaka promjena u tom svijetu zapravo teška. Teško je kad ne možeš oprati zube ujutro ili se obrijati, teško je kad si žedan a ne možeš dohvatiti čašu da se napiješ. Teško je kad ti treba pomoć pri svim, pa i najbanalnijim stvarima. Na primjer kad te zasvrbi nos. Teško je što ne možeš izići iz stana ako to nisi detaljno isplanirao dan prije. Što je kombi koji te treba prevesti zauzet. A nemoguće ako nemaš nekog snažnog uz sebe da te prebaci iz kreveta u kolica, a još manje moguće ako trebaš preći dvadesetak skala do vrata. Obeshrabruje te i to što te zbog atrofiranih mišića trbuh i leđa bole već nakon pola sata sjedenja pa jedva čekaš vratiti se u svoj sigurni krevet. Groziš se na pomisao da se nalaziš u društvu i trebaš se pomokriti, jer osim što vjerojatno nećeš imati prilagođen wc u blizini, zbog oštećenja živčanih putova osjetit ćeš da ti se mokri u zadnjem trenutku kad već može biti kasno. Možda bolje da drugi put ostaneš kući i ne izlažeš se takvoj sramoti u društvu, u kući je majka koja ti uvijek može dodati posudu ili staviti kateter. Teško je kad, tokom godina, i prijatelji izgube interes za druženje s tobom i sve češće imaju opravdanja zašto se mogu zadržati samo pet minuta i kad oćutiš nekakvu težinu i nelagodu u zraku kad se nađeš u društvu "normalnih" ljudi. Teško je što se ovakve i mnoge druge situacije ponavljaju uporno iz dana u dan, iz godine u godinu. U početku si imao volje boriti se s njima, ali nakon toliko godina jednostavno više nema smisla. Kako roditelji stare sve teže se mogu brinuti o tebi, dizati te, okretati, hraniti, kupati, češljati. Teško je što moraš početi razmišljati o adekvatnom smještaju kad roditelja više ne bude, a kako ni ti ni roditelji niste mogli privređivati tijekom života, financijska situacija ne dopušta veliki manevarski prostor. A najteže od svega je ipak znati da si svojom bespomoćnošću, osim sebi, dobar dio života oduzeo i najbližima kojima si čitav život bio cjelodnevna zanimacija.

Ovako otprilike (a možda i znatno teže) izgleda realitet života osobe s invaliditetom. I iako se nadam da će poruke Nicka Vujičića uistinu značiti nešto barem nekom od njih, skoro pa sam uvjeren da slatke recepte koji nam svima donose toplinu u srca i osmjehe na lice ne treba brkati sa realnim životom osoba suočenih s invaliditetom koje, na žalost, više ne srećemo nego srećemo u društvu.