Kako je GKL iščupao repu

Posijao djed repu. Izraste repa golema, pregolema. Stade djed repu čupati iz zemlje: povuci, potegni, iščupati ne može. Pozove djed u pomoć baku. Baka za djedu, djed za repu: povuci, potegni, iščupati ne mogu. Pozove baka u pomoć unuku. Unuka za baku, baka za djedu, djedo za repu: povuci, potegni, iščupati ne mogu. Pozove unuka u pomoć psića Žuću. Žućo za unuku, unuka za baku, baka za djedu, djedo za repu: povuci, potegni, iščupati ne mogu. Pozove Žućo u pomoć macu. Maca za Žuću, Žućo za unuku, unuka za baku, baka za djedu, djedo za repu: povuci, potegni, iščupati ne mogu. Pozove maca u pomoć miša. Miš za macu, maca za Žuću, Žućo za unuku, unuka za baku, baka za djedu, djedo za repu: povuci, potegni, iščupaju repu!

Gornji je tekst jedna od verzija ruske narodne bajke koja je poslužila kao temelj za nastanak predstave Did i repa u Gradskom kazalištu lutaka Split, autorskog projekta redateljice Anice Tomić i dramaturginje Jelene Kovačić. Predstava je premijerno izvedena još 2012. da bi joj ponešto izmijenjeni glumački ansambl (Lara Živolić kao Djevojčica umjesto Mie Roknić i Alin Antunović umjesto Milene Blažanović) dao novi život u Noći kazališta 21. studenog 2015., što je bila svojevrsna priprema za nastup na beogradskom festivalu Pozorište Zvezdarište.

Predstava, kojoj je izvlačenje repe tek jedna od finalnih scena, prikazuje sjećanje na čitav jedan svijet koji prethodi izvlačenju repe, a zatim  svijet koji dolazi nakon toga. Uz rizik da bi pokušaj opisivanja tog, na trenutke davno minulog a na trenutke nadrealnog svijeta mogao umanjiti njegovu posebnost – jer ponekad je čarolija upravo u onome što se ne može zahvatiti riječima – možda je najbolje krenuti od dva scenografska elementa i od prve slike s kojom se gledatelj susreće (i scenografiju i kostime potpisuje Sunčica Jerković). Drvo i kamen (drvena ograda i kamena kućica) dva su materijala koja od pamtivijeka spajaju čovjeka s prirodom, prvi svojom toplinom i karakteristikom da ga ljudska ruka upotrebom može oblikovati, ublažiti mu oštre rubove, a drugi, prije svega, čvrstoćom. Upravo su ta dva materijala – kamena kućica i drvena ograda – uvukli publiku u ambijent Dalmatinske zagore koji su ubrzo nadopunili glumci, na početku okrenuti leđima i u kostimima s glavnim obilježjima nošnje iz tog područja. Tradicionalni zvuci Dalmatinske zagore popratili su kolo u kojem su oni, krećući se ukrug, uspravno i gotovo skamenjenih izraza lica, hipnotizirali gledatelje, bez obzira na dob, te ih postupnim ubrzavanjem poput vira usisali u predstavu. Predstava je to u kojoj i ljudski i životinjski likovi, baš poput kamena i drva, pokazuju i hladnoću i toplinu, i čvrstoću i podložnost oblikovanju i promjeni.

Glazba Nenada Kovačića, protkana motivima tradicionalne glazbe Dalmatinske zagore, prije svega gange i vrličkog kola nesumnjivo je jedan od važnih faktora u izazivanju začudnosti kod gledatelja. Bilo da je zvuk udaraljki pratio udaranje nogu u pod u kolu ili da se zvuk žica omatao oko glasova glumaca, glazba je – kao u davna vremena – imala izraženu ritualnu funkciju. Među dojmljivijim je trenucima zvučna podloga koja je prethodila oluji, u koju su kao jeka uklopljene pojedine riječi što su ih glumci netom prije izgovorili, a pogotovo sintagma Dočekat nećeš koja kao da je najavila finalnu scenu. Uz to, Kovačić je glazbom za završno kolo, koja završava ritmom kojim počinje uvodno kolo, fino zaokružio predstavu i, baš kao što su na početku ubrzavanjem gledatelji usisani u predstavu, ovako su iz nje polako izašli.

Premda bi se na prvi pogled moglo reći da su lutkarski elementi zadržani tek u letu ptica (Alin Antunović, Ivan Medić i Sanja Vidan), oštri i precizni pokreti glumaca – primjerice, u sceni s konopcem i plahtama koje se na njemu suše, kad glumci ritmično iskaču iza plahti – nerijetko su podsjećali na pokrete lutaka, pogotovo kod triju životinja, Vukopasa (Petar Konkoj), Koke (Andrea Majica) i Magarca (Marko Petrić). Marko Petrić potvrdio je, u ulozi magarca, nevjerojatnu pokretnost na pozornici, kao i sposobnost da govori licem, a Andrea Majica i Petar Konkoj ni u jednom trenutku nisu "odmorili" od uloge, dopunjujući glasanjem i uvjerljivim kretanjem seoski ambijent. Zanimljivu je sliku predstavljalo i animiranje užeta koje se, zahvaljujući Alin Antunović i Ivanu Mediću, pred očima publike s lakoćom pretvorilo u golemu čegrtušu.

Lara Živolić nije imala jednostavan zadatak. Igrati dijete dovoljno je teško i bez uklapanja u predstavu s ansamblom koji je prethodno bio naviknut na drugu glumicu u toj ulozi. Ipak, unatoč nedosljednosti u naglasku, uspješno je na publiku prenijela svoju izgubljenost u hodu po granici između djetinjstva i odrastanja, ali i emocije prema Babi i Didu. Milana Buzolić-Vučica ulogu Babe nosila je i glasom i stasom a dosljednost i uvjerljivost u držanju i govoru stvorile su mnogo više od iskarikiranog lika. Analogija s kamenom i drvom u njezinu se slučaju ponovno nameće jer je u ovoj ulozi ostavljala dojam da s lakoćom balansira između čvrstoće i (prividne) hladnoće i na momente suzdržane topline. Dida Nikša Arčanin nije bio u potpunosti dosljedan u naglasku i nije uvijek imao starački glas, ali zato pognuto držanje i žilavost jest. Također, primjetan je detalj koji je suptilno naglasio njegovu ulogu tvrdoglavog, ali i mudrog starca, koji zna što je najbolje za njegovu obitelj: Ne tute, nego unde. S obzirom na gusti sadržaj 45-minutne predstave i na činjenicu da su glavne uloge ipak ponijeli pokret i ples, takvi su momenti itekako važni za koherentnost predstave i uvjerljivost uloge. Način na koji su glumci zajedno funkcionirali na pozornici možda najbolje ilustriraju scene plesanja kola: sinkroniziranost, disciplina i osjećaj za one oko sebe daju zaključiti da su tijekom procesa funkcionirali kao ekipa, a ne kao grupa talentiranih pojedinaca koji su usmjereni isključivo svatko na svoju ulogu.

Jutarnji, ljetni zvukovi ptica i cvrčaka, svjetlo koje je vodilo publiku kroz sunce i oluju također su nezanemarivi u razmišljanju o cjelokupnom dojmu. Scena oluje jedna je od najupečatljivijih u predstavi: zvuk grmljavine, prijeteći polumrak i glumci koji su tijelima i pomicanjem plahti odglumili čak i vjetar - sve je to rezultiralo nevjerojatno snažnom slikom još snažnije prirode.

Baš kao što je bajka kratka, a nabijena pokretom i ritmom, tako je predstava Did i repa dinamična, nabijena i pokretom, i mimikom i zvukom, a kratki intervali teksta protkali su ostale elemente predstave kao konac koji odijelo drži na okupu čak i kad je prostom oku nevidljiv. Pridoda li se tome scenografska i kostimografska kreativnost i funkcionalnost (i jedno i drugo glumcima je omogućilo lako kretanje, dok je publiku pozivalo da uključi maštu), nije teško shvatiti zašto Did i repa plijeni pažnju i tri godine nakon premijere.

U konačnici preostaje reći da je Did i repa projekt u kojem bajku o izvlačenju repe nije teško shvatiti i kao alegoriju za stvaranje predstave. Naime, baš kao što u bajci najjači ne može iščupati repu bez najslabijeg jer repa je to golema, pregolema, tako redatelj ne može sam bez dramaturga, glumaca, skladatelja, scenografa, kostimografa… Tek zajedno mogu iščupati repu ili, da izađemo iz okvira alegorije, stvoriti kazališnu magiju.