Kad odrasli gledaju Malog princa
Na kraju bi se reklo da je Mali princ kao cjelina sasvim prolazna predstava, ali nije jedna od onih koja bi vas natjerala da je gledate opet. No, to je kritika kakvu bi možda napisao neki odrasli.
Kad se piše osvrt na predstavu, onda se, dakako, potrebno osvrnuti na sve dimenzije scenskog djela, secirati ga na pojedine dijelove i istovremeno promatrati kako svi ti dijelovi funkcioniraju kao cjelina.
Tako bi u nekom potencijalnom osvrtu na Malog princa, čijom je premijerom 10. listopada otvorena nova sezona u splitskom GKM-u, trebalo spomenuti da tekst, unatoč pojedinim kreativnim i duhovitim momentima nije uspješno prilagođen pozornici, da je neprekidno isti ritam izmjene dijaloga i glazbe bio monoton. Spomenulo bi se, sasvim sigurno, da je Slavko Sobin u ulozi pilota bio neuspješan, da mu je dikcija bila loša i da je bio sasvim umjetan i neuvjerljiv.
Spomenulo bi se, zatim, da je za svaku pohvalu dosljednost četrnaestogodišnjeg Malog princa Andrije Nazlića i jačina glasa zahvaljujući čemu su ga mogli čuti i u prvim i u zadnjim redovima. Pohvalili bi se i Siniša Novković i Lidija Florijan, na koje je i publika izvrsno reagirala, a pohvale bi išle i kostimima i sceni.
Na kraju bi se reklo da je Mali princ kao cjelina sasvim prolazna predstava, ali nije jedna od onih koja bi vas natjerala da je gledate opet ni koja bi vas ostavila bez riječi, pogotovo ako ste čitali knjigu. No, to je kritika kakvu bi možda napisao neki odrasli. A odrasli su, kako kaže Mali princ, zbilja čudni i ionako nikad ništa ne shvaćaju.
Budući da je riječ o predstavi koja je, barem ako ćemo po dramatizaciji suditi, namijenjena prije svega djeci, reći ćemo samo da su djeca, gledajući je, bila prikovana za svoja sjedala (kao i neki odrasli) i da su u toj predstavi pronašla nešto zbog čega nisu vukla roditelje za rukav da ih vode kući – a djeca nisu zanemariva publika pa im možemo samo zavidjeti što možda nismo uspjeli vidjeti ono što oni jesu.