Jupiter u XII. kući

Pokupila sam skripte koje su se rasule po podu, zalupila vratima i zaključala. Sjela sam na zidić i odložila sve. Zapalila sam cigaretu i uvukla duboko. Izdahnuvši, napravila sam ustima dva koluta po zraku. To je jedino što sam u ovom trenutku još mogla napraviti. Na početak ispita nisam mogla stići. I da odmah krenem pješke, propustila bih pola.

Ljenčareći cijelo ljeto, posla sam se uhvatila tek krajem kolovoza. Generalno čišćenje, kuhanje šalše i organizacija Teinog rođendana. Neplanirano farbanje ograde i stolica.
Tako sam propustila prvi rok. Znala sam oduvijek da je to sitnica koju moram promijeniti kad odrastem. Odgađanje. Jednom kad započnem, ništa nije problem dovesti do kraja. Samo je teško započeti.

Morala sam pokušati. Sreća što mi je Računovodstvo ostalo zadnje. Za pola sata na ispitu mogla bih izvući prolaz.

Povukla sam još dva dima i otišla na autobus. Mirna. Nisam zamjerala Limenom što nije upalio, ovo mu je bio prvi put. Samo što je izabrao pogrešan trenutak koji bi me mogao stajati budućnosti.

***
Sjela sam u Roka. Sama. Još uvijek me ništa nije zabrinjavalo.
Popila sam ležernu kavu, pročitala dnevne novine i prelistala tjednik. Sve što je bilo u tom trenutku raspoloživo u kafiću. Naručila sam još jednu kavu. Kako je vrijeme prolazilo, bila je sve hladnija i gorča. Na kraju sam je popila do pola.

Kući sam krenula pješke. Bio je sunčan dan, s malo bure u zraku. Lutka u izlogu još uvijek je bila u onoj mojoj haljini. Onoj kojom sam se mislila nagraditi kad upišem godinu. Više nije bila ista. Želudac me bolio od gladi i kupila sam pecivo s džemom. Nisam mogla jesti.
U dvorištu me dočekao Limeni. Sad mu neko vrijeme neću moći priuštiti popravak. Pomislila sam da nazovem Edu, možda bi on mogao procijeniti kvar. On mi sigurno sad ne bi rekao „rekao sam ti“. Iako mi je govorio, najviše od svih. Toliko da mi se u nekim trenucima činilo da mu je jako stalo da ostanem u Splitu. Njegova zabrinutost mi je bila smiješna, iako mi je godila. Zanimalo me samo je li prijateljska ili tu ima nešto više.
Zaključala sam iza sebe i legla na krevet. Tada sam popustila suzama.

Probudila sam se kasno. Trebalo mi je desetak sekundi da se sjetim da nije jutro iako je jako svjetlo još uvijek prodiralo kroz rolete. Neću moći upisati drugu godinu ni dobiti Dom. Izgubit ću stipendiju. Tatina mirovina bit će dovoljna za stan, ali ne i za hranu. Neću moći prihvatiti nikakav ozbiljan posao jer ću imati predavanja. Možda ću se morati vratiti kući. Druga je opcija odustati od fakulteta i pokušati se zaposliti. Ni jedno ni drugo nije dolazilo u obzir.

Pecivo na stolu u papirnatoj vrećici propustilo je mast i ostavilo tamnu mrlju na stolnjaku. Sat na zidu jučer je stao. Pogledala sam na mobitel. 17 sati i 15 propuštenih poziva. Sad su već svi znali da nisam bila na ispitu. I vjerojatno mislili da je zato što nisam učila. A ja nikad nisam bila spremnija. U tom trenutku mobitel u ruci mi je zazvonio. Tei sam se morala javiti.
- Jesi ti dobro?
- Da..
- Sigurno? Sigurno si dobro? Ja... ne mogu vjerovati da se to dogodilo…
- Da, nisam izašla na ispit, sjela sam u krivi autobus – bila sam kratka.
- Nije bio ispit, pa ti ne znaš?
- Ne?
- Odgođen je za ujutro, dok svi malo dođemo k sebi. Ti ne znaš?
- Ne! - uskliknula sam i počela se glasno smijati. Znala sam da je to djelo mog Jupitera u XII. kući. Nije prvi put da me spašava u zadnji čas. Nisam se mogla zaustaviti dok mi je Tea s druge strane prvo pokušavala nešto reći a onda odustala i strpljivo čekala da se smirim. Kad sam zašutjela, tiho je procijedila:
- Edo je sinoć poginuo.

***
Kao ukopana stojim ispred oglasne ploče gdje su prije desetak minuta trebali biti izvješeni rezultati jučerašnjeg ispita iz Računovodstva. Ne prepoznajem lica oko sebe. Čujem duboko mumljanje nepoznatih ljudi. Tapšu me po ramenu. Pokušavam se izmaknuti jer me to nervira, ali rame se ne pomiče. Netko iza mene glasno plače, a laktovi me guraju. Na ploči stoji list bijelog papira. Znam da na njemu nešto piše. Naprežem oči, ali ne razaznajem slova. Sranje, pa ja ne vidim. Vid mi se skroz pomutio. Kako tako naglo i odjednom?

Desnu nogu gazi mi cipela osobe koja mi se trenutak kasnije unosi u lice. Što ova hoće, ne razumijem je ni riječi. Guraju me dalje od ploče.

Odjednom tišina. Nikog više nema ni ispred ni iza mene. Put do ploče je čist, a ja stojim na istom mjestu. Rukavi jakne u mojoj ruci vuku se po podu a marama oko vrata je puna vode.
Što ja uopće ovdje radim? - pomislim, okrenem se i krenem kući.

Biografija autorice
Ivana Šarac rođena je 1976. u Splitu. Objavljivala je kratke priče u zbornicima Škole kreativnog pisanja GKMM-A. Na natječaju za kratku humorističnu priču bila je među prvih deset te joj je priča uvrštena u zbornik Od smijeha do smijeha.