Jesmo li i sami (bili) nasilni?

Priča iz razreda: jedna povučena i jedna vrckava djevojka

Srednja je bila zakon. Bili smo dobra ekipa, imali smo neku dobru priču. Uvijek neki vicevi, šale, smijanje. U razredu je bila jedna prilično povučena djevojka. Dobra učenica, ali nenametljiva, šutljiva. Nije imala potrebu (ili interes?) za pretjeranu komunikaciju, posebno onu neobaveznu ćakulu, ona je imala svoj film i govorila bi onda kad je se pita.

Druga djevojka bila je živahna i vrckava, uvijek razgovorljiva i većini jako simpatična, također dobra učenica ali zaigrana. A njena je igra bila usmjerena prema prvoj djevojci. Jedan dan došla je u školu i, iz čiste zabave reklo bi se, bacila knjige s klupe povučenoj razrednoj kolegici, koja je svaki dan svoje knjige uredno slagala na kraj klupe. Zazvala bi je umanjenicom njenoga imena i u tom naletu živahnosti bacila njene knjige na pod. Povučena kolegica zamolila bi je da to ne radi, ustala iz klupe, mirno podignula svoje razbacane knjige i složila ih nazad na kraj klupe.

Dani su prolazili jako brzo, pa i godine. U trećem razredu simpatična kolegica i dalje je igrala svoju igru s kolegicom kojoj se ta igra nije sviđala. Vokativ umanjenice imena i fijuuu – lete knjige. Molim te nemoj, rekla bi povučena učenica i podignula svoje knjige. Ne sjećam se točno koji je dan u tjednu bio ni koji je predmet bio prije, kao ni poslije, kad je živahna trećašica bacila knjige smirenoj. Netom nakon što su stranice udžbenika dodirnule pod razreda, povučena kolegica duboko je udahnula. Zatim je smireno, kao i stotine puta prije toga, podignula svoje knjige i vratila ih na mjesto. Sjela je nazad u klupu. Prošla je desetinka sekunde, jednako dubok uzdah, a onda se mirno digla, došla do kolegice koja je njeno ime voljela izgovarati u deminutivu, podignula je lako kao knjige koje joj ova baca, prislonila je na zid i krenula šamarati, bez zaustavljanja. Razred ih je uzaludno pokušavao odvojiti, njena je snaga bila nevjerojatna. Vrlo brzo su se pojavili profesori koji su posvjedočili strašnoj sceni u kojoj mirna, nikad problematična, (gotovo) neprimjetna učenica zadaje, hladna kao špricer, udarce vrckavoj maloj.

Sve je, srećom, prošlo dobro. Zaigrana kolegica nije imala nikakvih posljedica od triski koje je dobila, a i prestala je bacati knjige. Povučena kolegica, neprepoznatljivog ponašanja, bila je, međutim, dugo predmet rasprave, među učenicima, profesorima i članovima stručne službe. Postojala je inicijativa da je se izbaci iz škole. Ta agresija, ta ničim izazvana mahnitost, bijes i ludost treba se kazniti, govorili su. Progledali su joj ipak, nakon mnogo rasprave i razgovora, nekako kroz prste (tih bijesnih ruku) i dobila je samo ukor pred isključenje.

Psihološki pristup: uzrok nasilja je u pojedincu

Priče o nasilju scenariji su koji se događaju svugdje, u svako vrijeme, među svim generacijama, društvenim slojevima i klasama, staležima i strukama, djecom, mladima, odraslima i starima. U posljednjih nekoliko godina u fokusu je često nasilje među mladima kao problem u porastu te se provode brojni projekti, edukacije i kampanje koji govore o vrstama nasilja, mogućim uzrocima za nasilno ponašanje, načinima prevencije nasilja.

Nasilje među mladima definira se kao ponašanje s ciljem kontrole, moći i zastrašivanja a može se manifestirati na različite načine, stoga se ono dijeli na kategorije u koje spada fizičko, psihičko ili emocionalno, seksualno, kulturalno i ekonomsko nasilje. S ciljem sprječavanja i prevencije nasilnog ponašanja, nasilju se uvijek traži uzrok, a najčešća su pojašnjenja ona s psihološkog aspekta, u kojima se okidači za nasilje traže i prepoznaju u pojedincu. Ima li netko urođene karakteristike, predispozicije, potencijal za nasilno ponašanje? Postoji li u svakom pojedincu potreba za moći nad nekim i hoće li to, ili u kojem će trenutku izaći na vidjelo?

Sociološki pristup: uzrok nasilja je u društvu

Sociološka perspektiva nasilja uzima širi društveni kontekst pa se za nasilno ponašanje i djelovanje odgovornima smatra društvo, okolina, obitelj, socioekonomski i kulturalni faktori koji utječu na ljudsko ponašanje. Događa li se nasilje češće u obitelji čiji su članovi i sami bili nasilni, raste li nasilje za vrijeme siromaštva, rata, krize, jeli nasilje u nekim društvima, kao i društvenim kontekstima prihvatljivo? I dok se struke i stručnjaci pitaju i traže najvjerojatnije uzroke nasilnog ponašanja, nasilje (među mladima) i dalje raste, a na svakodnevne novinske natpise o ovom i onom slučaju svi se šokiramo i ne vjerujemo da se to događa oko nas. Ipak, na pitanje jesmo li ikada sami bili žrtve neke vrste nasilja, s lakoćom ćemo pronaći mnogo primjera, od nekog djeteta u vrtiću do poslovnog kolege.

Jesmo li i sami barem jednom bili nasilni?

No koliko se nas uistinu zapitalo jesmo li u nekom trenutku i sami (bili) nasilni. Mnogi će reći ne, misleći pritom na fizičko nasilje. Nisam nikada nikoga udario, promislit će, i tu završava priča. Jesmo li ikada ikoga nazivali pogrdnim imenima, jesmo li nekada ignorirali nečije emocije, nečije potrebe? Jesmo li ogovorali, upirali prstom, smijali se nečijem načinu odijevanja? Je li nam ikada netko bio kreten, peder, ružan a neke glupače, krave, kurve? Jesmo li svojim ponašanjem nekoga rasplakali, a nekoga prestrašili? Jesmo li zanemarili nekoga tko treba našu pomoć? Jesmo li ikoga na bilo koji način ugrozili, ponizili ili omalovažili da bismo ostvarili svoj cilj?

Ključan korak: promjena percepcije

(Pr)osuđivati tuđe ponašanje, bez da razumijemo i (pr)osudimo svoje, sebičan je i besmislen ljudski čin koji se s te mikro razine, osnovne ljudske interakcije jedan na jedan, lako može preslikati i na složenije i šire ljudske odnose. Ako opravdavamo vlastito ponašanje navodeći dobar argument, možemo li pretpostaviti da će onaj drugi napraviti to isto i tako opravdati neko ponašanje učinjeno nama?

Krenuti od sebe i prosuđivanja vlastitog ponašanja ključan je korak u poticanju promjena te u mijenjanju percepcije, a upravo je ona krucijalni problem, kočnica do iznalaženja efikasnih rješenja prevencije, pa zatim i sprječavanja nasilja u društvu.

Što percipiramo nasiljem, koga smatramo nasilnikom? Povučena djevojka iz priče nasilnica je u očima razrednog i nastavnog kolektiva jer je njeno nasilje transparentno, vidljivo, jasno svima. Upravo se na taj način često doživljava nasilje, i nasilnici, među svjedocima, među drugima, među promatračima i prosuđivačima, a gotovo uvijek i u medijima. Zaboravlja se kontekst, zaboravlja se povijest, zanemaruju se godine prigušenih emocija, a gledaju se samo posljedice.

Nema MI I ONI, nego samo MI

I unatoč tome što struka, kao i svi koji o nasilju educiraju i osvještavaju, nastoji učiniti pravu stvar, i pronaći uzroke nasilja, bilo u samom pojedincu ili u njegovoj okolini, dojam koji imam jest da prečesto, u pokušaju traženja razloga i u nastojanjima shvaćanjima, razmišljamo o njima, a nikada o nama. Oni neki pojedinci, oni neki nasilnici. ITakostvaramo lažni dojam, lažni zid između Mi i ONI. Stoga teško ili nikako izlazimo na kraj s razumijevanjem i zaustavljanjem nasilnog ponašanja. A sve smo MI: djeca koja su se rugala nekome, razredni kolege koji nisu zaštitili nekog kome je pomoć bila potrebna, partneri koji zanemaruju emocije drugoga, roditelji koji urlaju, stručnjaci koji govore ONI.

Nasilje jest problem, i to onaj koji se tiče svakoga i za čije su postojanje odgovorni svi. I pojedinac, i obitelj, i vršnjaci, i stručnjaci, i okolina, i vrijednosti, i kultura i politika te, na vrhu piramide, i društvo. I na svim je područjima potrebno napraviti velike korake. Ali dok god očekujemo da se ovaj problem rješava od vrha, ostajemo na dnu, u našim svakodnevnim odnosima u kojima druge osuđujemo, ne razumijemo, ne poštujemo.

Međunarodni dan nenasilja

Međunarodni dan nenasilja obilježava se 2. listopada, na dan rođenja Mahatme Gandija, jednog od vođa pokreta za nezavisnost Indije i začetnika filozofije nenasilnog otpora. Generalna skupština UN-a 2007. odredila je datum kao priliku za širenje poruke nenasilja

Ovaj je sadržaj nastao uz potporu Agencije za elektroničke medije, putem Javnog natječaja 03/15 Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.