Jazzasti Quasi uz Black Coffee

Premda nije bilo sjedećih mjesta, koja su uglavnom standardna za jazz koncerte, i premda je gužva bila tolika da nije bilo prostora ni za zrak, u Quasimodu je u subotu dobar zvuk splitskog jazz benda Black Coffee i Martine Thomas ipak uspio zavući se u svaki kut prugastoga kluba.

Nakon uvodnog swing-instrumentala, u kojem je trojac iz Black Coffea najavio kvalitetnu svirku, na pozornicu je stupila Martine Thomas i ispunila Quasimodo odličnom interpretacijom pjesme Immagine Johna Lennona. Svilenkastim i blago promuklim glasom kojim bez problema doseže i više note i koji je toliko snažan da mu mikrofon gotovo i ne treba, zajedno s odličnima basistom Renatom Švorinićem, bubnjarom Jadranom Dučićem i Ivanom Ivićem za klavijaturama, brzo je zagrijala brojnu publiku koju bura nije otpuhala na putu do Quasimoda.

Četvorka na čelu s Martine Thomas gotovo je dva sata putovala kroz jazz klasike, kao i antologijske pjesme drugih žanrova interpretiravši ih na sebi svojstven, jazzasti način. Improvizacije na instrumentima, ali i u pjevanju, odlična interakcija s publikom, zbog koje je ritam koncerta dva sata ostao jednako dinamičan, te ples i istinsko uživanje u glazbi koje se moglo i vidjeti, i čuti i osjetiti u sinoćnjoj svirci proželi su se sa samba ritmom klasika Sergia Mendesa Mas que nada, dali su novo ruho jednoj od jazz himni Summertime Elle Fitzgerald, a udarili su i vlastiti pečat pjesmama kao što su Killing me softly, Sittin' on the dock of the bay, Ain't no sunshine i New york State of Mind. Izvrsna je bila izvedba Adeleine Someone like you - vokal u pratnji klavijatura, kao i legendarna pjesma Fever koju su pratili samo bas i pucketanje prstiju. Ni u jednom trenutku nije se osjetio umor, atmosfera nije padala ni onda kad su se svirale laganije pjesme, trojac je svirao a Martine pjevala i plesala kao da nisu pred publikom, nego se doma opuštaju uz glabu.

Premda je nepravedno izdvajati ikoga od izvrsne četvorke, ipak treba napomenuti da je bubnjar u nekoliko navrata solo izvedbom pokrenuo i najmirnije i na ritam najotpornije kukove. Štoviše, donekle je krivac za jedini minus koncerta - pojedinci u publici nisu si mogli pomoći pa su, unatoč tome što su u prosjeku imali pola metra kubnog prostora za sebe, pokušavali plesati i mlatili rukama kao da su sami u plesnoj dvorani.

Bend Black Coffee svirkom u klubu Qasimodo zaista je upečatljivo obilježio više od 20 godina svojeg postojanja, pokazao vjernost zvuku po kojem je već toliko dugo prepoznatljiv, ali i ukazao na činjenicu da je jazz nešto što Splitu itekako fali pa se nadamo da na iduću svrku Black Coffea nećemo čekati dugo i da ćemo idući put čuti i njihov autorski rad. U međuvremenu preostaje prisjećati se odlične quasimodovske atmosfere kao stvorene za jazz i zvuka koji bi i najzadrtije čajopije natjerao da prijeđu na crnu kavu.