Ja sam protiv dogme
Mnogi misle kako znanost i dogma nikako ne idu skupa, ali se oni koji tako misle, uglavnom varaju. Razlog zašto ugledni znanstvenici i sveučilišni profesori zahtijevaju ukidanje emisije Na rubu znanosti jest upravo njihovo prihvaćanje dogme.
Ovih dana smo mogli pročitati i čuti artikulirani zahtjev naših uglednih znanstvenika i sveučilišnih profesora da se emisija Na rubu znanosti, koja se emitira unutar znanstvenog programa javne televizije (HRT-a), ukine, tj. da prestane s emitiranje kao što se to dogodilo s emisijom Slika Hrvatske. Ovaj svoj zahtjev opravdavaju brojnim utemeljenim argumentima i dokazima koji uglavnom idu u tom smjeru da ukažu na neznanstvenost, odnosno, pseudoznanstvenost sadržaja koji se uglavnom prezentira u toj emisiji. Odmah moram istaknuti kako se s velikom većinom tih argumenata i dokaza u potpunosti slažem, te da je ovaj njihov zahtjev sasvim legitiman, pa u nekim situacijama čak i poželjan. Ali ne mogu lako prijeći preko jedne stvari koja me jako smeta kod potpisnika ovog legitimnog zahtjeva. Vjerovali ili ne, radi se o dogmi.
Mnogi misle kako znanost (time i znanstvenici) i dogma nikako ne idu skupa, ali se oni koji tako misle, uglavnom varaju. Razlog zašto ovi ugledni znanstvenici i sveučilišni profesori zahtijevaju ukidanje emisije Na rubu znanosti jest upravo njihovo prihvaćanje dogme. Materijalističke (naturalističke) dogme. Ta im dogma nalaže da moraju odbaciti sve što se ne može svesti na materijalno, sjetilno, empirijski dokazivo, što se ne može izmjeriti, s čime se ne može eksperimentirati. Oni su zbog te dogme protiv pokušaja da se povijest čovječanstva iščitava pomalo alternativnim pristupima i metodama koje su često odbacivane unutar službenih (znanstvenih) krugova. Oni zbog negiranja bilo čega nematerijalnog, pseudoznanstvenog, alternativnog i ne mogu nego zahtijevati ukidanje te emisije koja nudi pomalo drugačiji pogled na čovječanstvo, povijest, znanost... Njihova dogma koju slijepo brane, nalaže im da budu protiv drugačijih pristupa stvarnosti, protiv drugih (oni bi rekli) pseudoznanstvenika. I u svemu tome ne uviđaju da tim svojim postupkom niječu uopće mogućnost (znanstvenog, pseudoznanstvenog) pluralizma, alternativnih vrijednosnih sustava, drugačijih pristupa stvarnosti i interpretacija te stvarnosti. Moglo bi se reći da su zbog toga netolerantni, dogmatični naturalisti odani do kraja svojoj dogmi. I upravo ovo povlači pitanje može li znanost biti tolerantna? Diskriminira li istina? Ja, nasuprot njima nisam dogmatičan. Dapače, ja sam protiv dogme koja cjelokupnu stvarnost svodi na jednoznačno, materijalno, službeno, znanstveno. Jednostavno smatram da takav (dogmatski) pristup stvarnosti osiromašuje, reducira tu stvarnost, čovjeka, ljudsko iskustvo, znanost, i da nas lišava nekih jakih, vrijednih, uistinu impozantnih iskustava, činjenica i vrednota.
Na svu sreću (a na nečiju žalost) i sama znanost ipak nije dogmatična, nije totalitarna ljudska djelatnost (za razliku od religije koja jest totalitarna) koja i ne smije biti dogmatski usmjerena, kao što ni ne smije biti utemeljena na nekoj dogmi (osim metodološko-epistemiološke dogme iz prostog razloga da se ne relativizira do apsurda sama znanost). Znanost nije totalitarna (lat. totus – sve, sav, sveukupnost) jer nikada, ama baš nikad neće moći obuhvatiti cjelokupnost stvarnosti iz prostog razloga jer je i sama jedan dio cjeline.
Stoga se, stvarno u većini stvari koje su naši ugledni i cijenjeni znanstvenici i sveučilišni profesori iznijeli, slažem s njima i podržavam njihove zahtjeve, ali moram izraziti svoju duboku zabrinutost zbog njihove dogmatičnosti, netolerantnosti. Ja sam protiv dogme. Svako dobro.