Izlozi puni umjetnosti

Dok prolazim kroz Dioklecianovu palaču, često razmišljam o tome kako je fascinantno što je dio grada. Ona je posebno blago - velika kuća u koju se s vremenom cijeli novi grad sam ugradio i ostao živjeti 1700 godina. Uživam u tome da me njene ulice uvuku unutra pa da i ja postanem dio svega toga. S druge strane nekad, kad prođem kraj previše suvenirnica i luksuznih restorana, čini mi se da počinje sličiti na jednu veliku reklamu.

Osjećaj da nešto u gradu nije kako treba

Iako ne mogu reći da je palača izgubila svoj duh ili da mislim da bi svi restorani i suvenirnice trebali nestati, žao mi je što su se u zadnje 3 godine u palači i njenoj blizini zatvorile 4 knjižare, a na njihovim su mjestima došli dućani kojih ima svugdje i koji nisu ni po čemu posebni. Žao mi je vidjeti te izloge s dosadnim marketinškim trikovima kojima je funkcija namamiti me unutra. A malo izvan palače izlozi čak nisu ni ispunjeni i moraš se nasloniti na prašnjavo staklo da bi mogao vidjeti praznu, mračnu unutrašnjost. Kontrast praznih izloga izvan centra i finih dućana koji su isključivo u staroj jezgri ili u shopping centrima stvara osjećaj da nešto u gradu nije kako treba. Ponegdje čak počinje nalikovati gradu duhova. A ne mora tako biti: lanci dućana nisu jedini mogući stanari prostora iza izloga.

A nekad su izlozi imali mjesta i za umjetnost…

Nekada, prije više od 100 godina, moglo se dogoditi da je ljudima koji su razgledavali šivaće mašine i konce u Singerovu dućanu pogled mogao pasti i na sliku ili skulpturu danas poznatog umjetnika Ivana Mirkoviča. U drugim izlozima po gradu su bile izložene slike Emanuela Vidovića i Angjela Udovića. Prije izgradnje prvog Hrvatskog doma 1908. godine, izlozi splitskih trogvina i restorana su bila gotovo jedina mjesta gdje su umjetnici mogli izlagati svoja djela javnosti (1). Praksa prikazivanja slika u dućanima stvorila je neobičan efekt jer je tako umjetnost spontano ulazila u život velikog broja ljudi koji su slučajno tu prolazili – a ti ljudi mogli su biti bilo tko, od najnižih do najviših slojeva društva. Ako prihvatimo da umjetnost može govoriti o svijetu oko nas, onda je izlog savršeno mjesto komunikacije.

U izlozima su izlagali i Dali i Warhol

Ideje o dizajniranju izloga prvi su se put pojavile u Americi dolaskom velikih robnih kuća početkom 20. stoljeću. Tada je počela suradnja s umjetnicima čija je uloga bila osmisliti svijet u izlogu, Zapravo su mnogi, kasnije slavni umjetnici prvi put javno izlagali svoja djela u izlozima dućana. Dok su se u slobodno vrijeme bavili slikanjem, crtanjem i druženjem s drugim umjetnicima, preko dana su, da bi zaradili, često radili kao komercijalni umjetnici stvarajući scenografije izloga. Među njima su bili Salvador Dali (više o tome na linku) i kasnije Andy Warhol. Dok još nije bio priznat među umjetnicima svog vremena, mladi Andy Warhol u nekoliko je godina nakon dolaska u NY postao najtraženiji komencijalni umjetnik u gradu. Tijekom ovog vremena on je u izlozima razvijao ili eksperimentirao s tehnikama i idejama koje su kasnije bile bitne za djela po kojima ga znamo danas. Iako su bili pozvani da rade izloge kako bi ulovili pažnju prolaznika i zainteresirali ga za kupovinu, umjetnici kao Warhol mogli su situaciju prilagoditi sebi. Tako su čak lutke i roba bili u funkciji prezentiranja njegovih djela.

Neka od najpoznatijih djela drugih pop umjetnika, kao što je Jasper Johns, koja su danas u muzejima, prvo subila izložena u izlozima njujorških dućana. Njihovu su publiku činili slučajni prolaznici.

Izlozi kao prilika za mlade umjetnike i odgovor na ekonomsku krizu

Jedna od najboljih stvari vezanih uz život u gradu jest da se stalno mogu dijeliti spontani trenuci s nepoznatim osobama. Iako ljudi pripadaju različitim krugovima, u gradu se njhovi životi u nekoj nepredviđenoj situaciji preklope, i taj osobni susret, koliko god kratak ili slučajan, može biti značajan. Susret s nečijim djelom u izlogu, ako uzmemo da je suvremena umjetnost neka vrsta foruma ideja i osjećaja o svijetu u kojem živimo, jednak je susretu s osobom koja je djelo stvorila.

Neki gradovi prepoznali su da umjetnost može biti vrijedna javnom prostoru i kad su izlozi u pitanju. U nizu mjesta širom svijeta (u Sieni, Veneciji, u irskim, francuskim, njemačkim, engleskim, američkim gradovima), gradske vlasti i neprofitne organizacije trude se komunicirati s javnosti putem izloga ili pak vlasnicima praznih ili slabo iskorištenih izloga u gradu dati mogućnost da besplatno ponude umjetnicima svoje prostore ako ih već ne iznajmljuju. Neki od mladih umjetnika možda nikad ne bi inače dobili priliku svoja djela prikazivati tako velikoj publici. U San Franciscu je, na primjer, prije nekoliko godina započet projekt Art in Storefronts (2) koji je privremeno ispunio 20 izloga djelima umjetnika. Kao odgovor na ekonomsku krizu koja je pogodila mnoge male biznise u raznim dijelovima grada, umjetnička djela dala su novi život zamrlim mjestima. Privremenost nije smetala ovom projektu jer su izložbe sadržavale objekte privremenog karaktera. Neki su vlasnici posuđenih prostora čak i željeli da umjetničke izložbe ostanu dulje od dogovorenog jer su im tako održavale prostor.

Gledanje izloga umjetničkih galerija izvrsna je stvar. Oni nam pružaju mjesto za vizualne komentare o našem svijetu - i bilo tko ih moze posjetiti besplatno. Ako se prihvati ideja da umjetnost moze prosvijetliti i naučiti, onda galerije imaju i društvenu ulogu. Ali zašto bi nailazili na umjetnost u izlozima u samo nekoliko mjesta u gradu – u Foto klubu, Salonu Galić ili Francuskoj alijansi? Zar nije šteta da toliko puno izloga u širem prostoru centra stoji prazno?

Reference:

1. Kečkemet, Duško. Likovna umjetnost u Splitu 1900.-1941., Književni krug Split – Filozofski fakultet Sveučilišta u Splitu – Centar Studia Mediterranea, Split 2011.

2. Empty Spaces: Art in Storefronts San Francisco: http://emptyspaces.culturemap.org.au/Art-in-Storefronts-San-Francisco: 2015.