Invaliditet u javnom prostoru

Prijateljski glas Ivana Bogdanovića, voditelja Savjetovališta za studente s invaliditetom Sveučilišta u Splitu, putovao je do mojeg uha telefonom: - Odgovor nije u tome da svugdje stavimo rampe. Ne želimo to naglasiti kao najveći problem. Odgovor je u uključivanju osoba s invaliditetima u društvo - u njihovoj edukaciji i zapošljavanju.
- Ali ako netko ne može ući u zgradu u kojoj mu je posao, ako netko ne može čak sigurno ni napustiti stan, zar to ne otežava uključivanje u društvo? - pitala sam.
Ivan je zastao i izdahnuo: - Da, začarani je krug, jedno utječe na drugo.

No, bilo je jasno što je htio prenijeti. Osobe s invaliditetom bile su iznevjerene - iznevjerene u u potrebi da budu uključene, iznevjerene u pravu da im se pruži jednaka prilika za obrazovanjem i zaposlenjem i, najgore od svega, iznevjerene u tome da ih se gleda kao samostalne. Prepreke u kretanju po gradu u ovom su smislu bile manje uzrok, a više vidljiva posljedica krivog stava.

- Kako tebi ide s kretanjem? – pitala sam ga, misleći da je u kolicima.
- Meni? Pa ja sam slijepa osoba i mislim da je meni najveći problem što nema zvučnih signala na semaforima i oznaka u javnim zgrada na Brailleovom pismu.

Nisam očekivala da je Ivan slijep. Mislila sam, zato što mi je odmah odgovorio na e-mail, da je njegov invaliditet vezan uz kretanje. Brzo nakon toga pročitao mi je jedan telefonski broj iz svog adresara na Brailleovom pismu. Bila sam zadivljena cijelim načinom manevriranja oko tjelesnih prepreka, o kojem nisam ništa znala. Odmah sam shvatila da imam općeniti manjak znanja o genijalnim vještinama kojima osobe s invaliditetom pronalaze putove do samostalnosti kao i bilo tko drugi.

Prepreke za kretanje na Sveučilišnom kampusu

Ivanov adresar doveo me do još jedne osobe s invaliditetom - Eldisa Mujarića. Eldis je mladi diplomirani inženjer računarstva koji se kreće pomoću kolica i dobro je upoznat s barijerama u gradu jer ih susreće cijeli život. Većina mu je grada nedostupna bez nečije pomoći. Primjer neprilagođenosti je Ulica Ruđera Boškovića - ima rampe unutar pješačke zone, ali one su prestrme da bi se netko u kolicima samostalno popeo uz njih. Stvari se pogoršavaju na vrhu ulice, gdje novi pješački most spaja Ulicu Ruđera Boškovića sa Sveučilišnom knjižnicom i glavnom osi studentskog kampusa. Most je opremljen pokretnom platformom, međutim platforma je zaključana i korisnici ne znaju gdje se nalazi ključ.

Ista je situacija u Sveučilišnoj knjižnici - postoji platforma koja je stalno izvan pogona. Bez obzira na to što postoje zakoni za projektiranje zgrada kako bi bile pristupačne svima, mnoge suvremene građevine imaju nedostatke - rampe su prestrme, kupaonice premale, vrata preteška za otvaranje, rukohvati nedostaju u hodnicima ili, slično primjeru s mostom i knjižnicom - fali održavanje.

Reakcija FESB-a: uključivanje osobe s invaliditetom u proces prilagodbe prostora

Da nije bilo dekana splitskog FESB-a, i Eldisov bi fakultet bio nedostupan. Srećom, na početku godine dekan  je pozvao Eldisa i još jednog studenta s invaliditetom u svoj ured, gdje je s njima prošao sve zahvate potrebne da im se omogući samostalno kretanje po zgradi. Slijedilo je rušenje zidova, povećavanje kupaonica, postavljanje rampi i dodavanje rukohvata gdje su bili potrebni. Također, neki detalji novog dijela zgrade FESB-a dorađeni su tijekom gradnje. Ovo je ideja o kojoj bi se moglo razmisliti kada se radi o izdavanju dozvola za zgrade - uključivanje osobe s invaliditetom u proces gradnje.

Barijere oduzimaju javni prostor od osoba s invaliditetom

Kada se živi u gradu, onda su javni prostori mjesta koja upotpunjavaju naše potrebe za istraživanjem novoga, za druženjem, za boravkom vani. Osobama s invaliditetom ova su mjesta oduzeta. Jedna šetnja gradom dovoljna je da se vide mnoge za njih nemoguće situacije. Neke se pojave mogu pripisati neinformiranim praksama prošlosti, ali čak se i mnoge od tih mogu adaptirati. Zatim postoje one situacije za kojih nema izlika - nedostatak upuštenih pločnika, ili upušteni pločnici - koji imaju stepenicu! Na pločnicima nedostaju i oznake (različiti materijali) za slijepe. Nekada je čak nemoguće za osobu s invaliditetom da sama napusti svoj stan bez roditelja ili susjeda. Kada su im potrebe ignorirane, stavljamo osobe s invaliditetom u frustrirajuću ulogu bespomoćnih ljudi i dopuštamo im da samo nju igraju.

Zapošljavanje osoba s invaliditetom (i zašto neki poslodavci to ne žele)

1. siječnja 2015. stupio je na snagu zakon koji je zahtijevao da firme na svakih 20 zaposlenika zaposle jednu osobu s invaliditetom. U suprotnom, moraju platiti državi oko 1000 kuna mjesečno. Ovaj zakon korak je u pravom smjeru jer je nezaposlenost jedan od većih problema osobama s invaliditetima. Zaposlenje znači sigurnost u izdržavanju samog sebe, samostalnost i ispunjenost. Kada osoba ima posao, to znači da će svaki dan imati i krug ljudi s kojima je u kontaktu, da će imati priliku da stvori prijatelje. Od dolaska novog zakona zaposleno je 50 osoba u Splitu i široj okolici (na puno radno vrijeme ili sezonski). Mnogi poslodavci koji su prihvatili mjere iznenađeni su predanošću novih zaposlenika. Jedna firma se, doznala sam iz HZZ-a, ove godine javila da bi, zbog izuzetno dobrog iskustva, zaposlila još ljudi.

Oni poslodavci koji nisu htjeli zaposliti osobe s invaliditetom bili su skeptični, a skepsu su objašnjavali time da ne znaju kako odgovoriti na posebne potrebe ovih ljudi, što citiraju i kao jedan od glavnih razloga neprilagođenosti svojih prostora. Njihove firme nemaju rampe, liftove, prilagođene sanitarije i druge prostorne uvjete za osobe u, npr., kolicima. U većini slučajeva, nema ni želje s njihove strane da poprave ove nedostatke.

Barijere u obrazovanju

Još je jedan problem taj da mnoge osobe s invaliditetom nisu visoko obrazovane. Često su razlog tome ograničene mogućnosti pohađanja škola. Eldis mi je čak rekao da je nekad bilo situacija u školama da roditelj mora dijete na početku i kraju dana nositi uz i niz stepenice. Ako roditelj iz nekog razloga ne može svaki dan to učiniti, možda ta osoba ne može upisati neku školu koju je htjela, jer škola nije za nju prilagođena. Sve to može uzrokovati niz frustracija.

Lokalna zajednica uvijek može nešto učiniti

Uvijek ima nešto što lokalna zajednica može učiniti. Udruga osoba s invaliditetom Split svakodnevno služi kao javni prostor gdje osobe s invaliditetom mogu doći i družiti se, sudjelovati u radionicama koje oni sugeriraju, te učiti razne vještine koje im mogu pomoći pri zapošljavanju. Iako je prostor koji je udruga dobila od grada u 80-ima jako mali i ne u potpunosti prilagođen osobama s invaliditetom, važna je činjenica da je dio gradskog centra te da su na taj način vidljivi u slici grada. Činjenica da su susjedi s vrtićem i osnovnom školom Dobri, na primjer, omogućava udruzi da redovito organizira druženja i zajedničke aktivnosti s djecom. Djeca se dokazuju kao najotvorenija u jednakom tretiranju osobe s invaliditetom i drugih osoba. Što više ovakvih prostora postoji u gradu, i pogotovo u centru, to su osobe s invaliditetom vidljiviji članovi društva. Pritom se, naravno, Grad ne bi trebao oslanjati isključivo na udruge, već bi trebala postojati suradnja.

Što možemo naučiti od mladića iz Toronta i njegovih šarenih rampi

Dok sam istraživala po internetu za ideje, naišla sam na jednu inspirativnu priču iz Toronta. Nakon nesreće na biciklu, mladi građevinar Luke Anderson započeo je drugi život u kolicima. Najteža mu je stvar bila naviknuti se na ideju da svakodnevno mora ovisiti o drugima. Trebala mu je pomoć pri otvaranju vrata ispred zgrade i ponekad bi čekao dugo dok se ne bi pojavio netko na izlasku. Svako jutro kada je išao na posao, morao mu je netko izići i postaviti rampu kojom bi se popeo u zgradu. Počeo je primjećivati stvari koje nije do tada vidio, kao npr. da su dućani u Torontu uvijek imali jednu stepenicu na ulazu. Nakon što je vidio da se ništa nije mijenjalo, odlučio je sam nešto učiniti. Dizajnirao je jednostavnu drvenu rampu za savladavanje te jedne stepenice koja je vodila do restorana, dućana, ureda u Torontu. Njegova udruga počela je nuditi male rampe raznim privatnicima u kvartu. Rampe bi se postavile ujutro a navečer sklonile unutra. Bile su lagane, šarenih boja i imale su ime udruge na sebi. Polako se inicijativa razvijala, tako da je njegova udruga počela dobivati donacije materijala za rampe. Samo su neki privatnici prihvatili uzeti rampu na početku, ali rezultati su bili impresivni. Ne samo da su rampe pomagale osobama u kolicima, već su ih koristili i stariji te majke s kolicima. Ono što Luke naglašava jest da ćemo svi imati invaliditet u svom životu. Koliko ima baka i djedova kojima je teško hodati po gradu, koliko ih pada i ozljeđuje se? Na kraju, svi ćemo u jednom trenu imati iste probleme. Pristupačni javni prostor znači prostor koji je pristupačan svim stanovnicima grada.

Lukeove šarene rampe predstavljale su i jasnu poruku. Mali, jednostavni način da kaže, "ovo su naša prava". I, iznenađujuće, rampe su se počele sve češće pojavljivati ispred novih dućana. Neki vlasnici vidjeli su da su činile dobro pa su ih tražili i za svoj dućan, dok su druge sami kupci pitali zašto nemaju rampu. Projekt se proširio i na druge gradove u Kanadi i Anderson je objavio svoje nacrte i upute za konstruiranje rampi na internetu, tako da ih je bilo tko, širom svijeta mogao skinuti i koristiti da poboljša svoj grad. Više o projektu može se saznati na ovom linku.

Ovakvi primjeri pokazuju da ima načina na koje se zajednice mogu boriti za prava, i na koje mogu izraziti svoja mišljenja u forumu javnog prostora. Promjene se moraju dogoditi, ali za to je potrebno prvo promijeniti stav svih članova zajednice. Prema podacima Mreže udruga osoba s invaliditetom Dalmacije, u Dalmaciji živi 84 500 osoba s invaliditetom. Nije li vrijeme da postanu punopravni članovi društva?


Ovaj je članak nastao uz potporu Agencije za elektroničke medije, putem Javnog natječaja 03/15 Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.