Instrukcija instruiranom društvu

Od trenutka kad su se, 21. studenog, podigli zastori splitskog GKM-a i otkrili nam premijeru Ionescove drame Instrukcija, scena je na površini djelovala komično, no zapravo je zračila besmislom i apsurdom, a u kombinaciji s idiličnom glazbenom pozadinom čak i groteskno – upravo kako se od teatra apsurda i očekuje.

Starijem Profesoru (Belmondo Miliša) na instrukcije pristiže mlada Učenica (Đana Kuzmanić) a vrata joj otvara stara Sluškinja, bez emocija, bez ljudskih pokreta i facijalnih ekspresija, čije je automatizirane pokrete i staračko držanje izvrsno odigrala Vanda Boban. Humoristični dijalog Profesora i Učenice, koja pristiže na instrukcije da bi bila spremna za obranu potpunog doktorata (no kasnije se ispostavi da za to nije sposobna, ali jest za djelomični doktorat) zapravo je bliži Pirandellovu humorizmu. U Instrukciji je, naime, uspješno od samog početka publici prikazan upravo takav humor, koji predstavlja gorki smijeh u lice besmisla društvene hijerarhije i, napokon, ljudske egzistencije – i u suštini je ništa drugo doli na propast osuđeni otpor autoritetima bez pokrića – kao što je Profesor, ljudima koji su izgubili sposobnost kritičkog razmišljanja i kojima je titula mnogo važnija od znanja – kao što je Učenica, grotesknim, robotiziranim pojedincima koji su starost dočekali malodušni, istrošeni, bezlični – kao što je Sluškinja.

Besmislenim dijalozima komunikacija je razložena na fragmente, praznim se izrazima ne može uspostaviti komunikacija a, budući da je upravo ljudska jezična praksa jedan od temeljnih mehanizama za stvaranje društvene koherencije, Instrukcija upozorava na raspad ljudskog zajedništva. I Belmondo Miliša i Đana Kuzmanić izvrsno su pokretima, mimikom i gestama nadoknađivali statiku dijaloga tipičnih za teatar apsurda, a postupnom akceleracijom u govoru predstavu su vodili naprijed, održavali ritam i uspješno su gledateljima onemogućavali da misle, dopuštajući im samo da doživljavaju. Početni smijeh Učenice polako je prerastao u tišinu, zatim nezadovoljstvo, nemoć i u konačnici fizičku bol. Ona postaje prezasićena lekcijama, preopterećena riječima i to je vodi u propast. Baš kao što su u svijetu punom površne komunikacije na propast osuđene riječi pretrpane značenjima i preopterećene smislom, a besmislice se dižu u zrak. Profesor, s druge strane, postaje s napretkom instrukcija sve nemirniji, sve nezadovoljniji no njegovo nezadovoljstvo prerasta u životinjski bijes, koji dovodi do vrhunca drame – ubojstva učenice. Da se apsurd dovede do krajnjih konsekvencija, budući da se ipak pokajao zbog svoje 40. žrtve u nizu, Sluškinja izgovara veoma znakovitu rečenicu – Ipak ste Vi dobričina. Autoriteti ne odgovaraju za svoja (zlo)djela a podanici im nalaze opravdanja. Njegov zločin pri kraju dobiva pravu etiketu – nacistički kukasti križ oko rukava, jedan od najsnažnijih i najprepoznatljivijih simbola neljudskosti. Drama jest nastala neposredno nakon Drugog svjetskog rata, početkom 50-ih godina 20. stoljeća, no u ovoj suvremenoj realizaciji kukasti križ sasvim sigurno nije slučajno ostavljen. Nije riječ samo o podsjetniku na prošlost, nego i na sadašnjost i na razne forme opresije kojoj je čovjek izložen. Sam kraj postaje početak – Sluškinja dočekuje novu učenicu. Ništa se nije promijenilo.

Riječ koja bi najbolje opisala dojam koji je ostavljao Miliša u ulozi Profesora jest jeziv i zapravo bi mu se u svemu samo mogla prigovoriti činjenica da je na trenutke bio previše tih. Đani Kuzmanić povremeno se potkradao naglasak, no svi ostali segmenti njezine glume ukazuju na veliki potencijal i sposobnost za velike uloge. Besmisao govora, afektiranost, ubrzavanje dijaloga izvrsno su se nadopunjavali sa scenografijom i s kostimima (i za jedno i za drugo zaslužan je Mario Leko) koji su zapravo predstavljali karikature učeničke odore i profesorskog odijela – svaki je segment drame bio efektan i samostalno i u cjelini. Ovom simbiozom stvorena lynchevska atmosfera za koju je u konačnici kriv redatelj Goran Golovko nije samo zračila tjeskobom, prazninom i apsurdom, nego je i poslala snažnu društveno-političku kritiku.

Ponovit ćemo da je je Ionescova drama napisana početkom 50-ih godina i tada je predstavljala ono što se naziva antiteatrom ili teatrom apsurda no, u suvremenom društvu u kojem se sve kvantificira, u kojem su humanističke znanosti podređene jer su neizmjerljive, u kojem kreativnost - i u znanosti i u drugim sferama - sve češće zamjenjuju ponavljanja napamet naučenih obrazaca, a ljudsku jezičnu djelatnost sve više narušavaju mistifikacije, govor mržnje i besmislice, ovako realizirana Instrukcija u osnovi je, nažalost, bliža realizmu.

Predstava Instrukcija na repertoaru GKM-a je 22. i 25. studenog te još šest puta u prosincu.