Inkapsulirana tijela

U srijedu, 10. 9., mnoštvo se zaljubljenika u književnost okupilo na terasi splitske kavane Le Monde na Disku(r)siji udruge Kurs, kojoj je gost bio Nedžad Ibrahimović.
Nedžad je bosanskohercegovački književnik koji živi i radi u Tuzli a osim pisanja, bavi se i filmskom kritikom te snimanjem dokumentarnih filmova. U Le Mondu je uz pomoć Bobe Đuderije i Nebojše Lujanovića predstavio svoj novi roman Inkapsulirana tijela.

Dobrodošlicu u Le Monde nakon ljetne stanke poželio je posjetiteljima voditelj književnih večeri Marijo Glavaš te najavio bogat nastavak sezone, a Boba Đuderija čitala je ulomke iz romana dok se mnoštvo znatiželjnika natiskalo i na stepenice.

Inkapsulirana tijela roman je koji govori o djetinjstvu i odrastanju. Nije autobiografski, iako je Ibrahimović objasnio da je sve što ljudi pišu autobiografski jer odražava njihov pogled na svijet, te dodao kako ljudi pišu iz nekoliko razloga – da zarade lovu, postanu Coelho ili zato jer žele da ih se citira. – Ja pišem i čitam da bi razmišljao i čitao o sebi – otkrio je.

Glavni lik romana je, kao i Nedžad, profesor na fakultetu, a roman prati njegovo odrastanje. – Inkapsulirana tijela su ono što svi imamo u sebi – dijete, student, osoba srednjih godina... Ljudi sve što im se dogodilo nastoje zatvoriti u vremenski kapsule, a život postaje kao piramida, s vremenom se sužava, dok se na kraju toliko ne suzi da se pretvara u egzistencijalni apsurd, kakvog su opisivali Camus i Sartre – objasnio je Nadžad te istaknuo da je važno komunicirati sa svim inkapsuliranim tijelima koja nosimo u sebi jer ako smo empatični prema sebi kao srednjoškolcu i studentu, kako onda ne biti empatičan prema drugima, a upravo je empatičnost ono što nas čini ljudima. 

Roman opisuje Tuzlu 60-tih godina te nudi osnovne upute za vladanje među okrutnim bosanskim svijetom a glavni lik, s obzirom da živi u akademskoj učmaloj sredini u kojoj mora ratovati s nacionalistima koji doktoriraju preko veze stvara svoju paralelnu stvarnost temeljenu na filmovima koje gleda. – Knjiga nije napisana da bi se pročitala i bacila već da ljude provocira, da ih natjera da se zapitaju u kakvom svijetu žive i na kakvom fakultetu rade. Ta su pitanja kao pesnica u stomak, no ne želim da proizvedu otok ili krv, već da budu pozitivna provokacija – istaknuo je.

Budući da Nedžadov profesor voli studentice i one vole njega, mnogi su se zapitali bi li tako i sam Nedžad, da živi u nekom drugom vremenu, svaku studenticu doveo u stan na repeticije, što je izazvalo burnu reakciju na Univerzitetu u Tuzli. Zamjerili su mu i što misli izvan etničkih okvira – Za skupinu etničko kanonskih pisaca ovakva literatura je prst u oko jer ne uključuje etnički kanon, klasifikaciju i vrednovanje – komentirao je Nedžad i rekao da je jednom naišao na zaključana vrata prostora gdje je trebala biti promocija knjige.

– Ova knjiga je prevazišla problem distribucije bosanskih knjiga u Hrvatskoj i Srbiji i to najbolje govori o njenoj kvaliteti – naglasio je Nebojša Lujanović te dodao kako su potrebni intelektualci koji će misliti u građanskim a ne etničkim okvirima. – U Bosni se događa solidarizacija na klasnoj a ne etničkoj osnovi. Dovoljno je reći da je prosječna plača tisuću kuna. Prosvjedi su bili čisto ekonomske prirode i svatko tko tvrdi suprotno pokušao ih je instrumentalizirati – objasnio je Nebojša.

Inkapsulirana tijela osvojila su drugo mjesto na natječaju VBZ-a za najbolji roman, a autor je za dogodine u ovo vrijeme najavio izlazak drugog dijela trilogije.