Igrokaz u Poskokovoj Dragi
Pretjerana upotreba psovki, karikiranje likova i histeriziranje bez velikog razloga, u nekim je trenucima bilo previše čak i za komediju. Ono što predstavu čini posebnom je smijeh izazvan stavljanjem problema u poseban omot drugačije perspektive i tumačenja, ali bez ruganja. Unatoč tome, predstava je više sličila igrokazu, nego klasičnoj komediji.
U subotu je u Hrvatskom narodnom kazalištu održana premijera predstave Čudo u Poskokovoj Dragi prema istoimenom romanu Ante Tomića u režiji Marija Kovača. Radnja predstave koja je danima unaprijed bila rasprodana smještena je u Dalmatinskoj zagori, a vrti se oko udovca Joze Poskoka i njegova četiri sina: Krešimira, Branimira, Zvonimira i Domagoja.
Suprotno mišljenju oca, sinovima „fali ženska ruka u kući“. Trenutak kada se najstariji sin Krešimir odluči oženiti, označava početak komičnog zapleta: traženje njegove neprežaljene ljubavi, Lovorke, koja se udaje za županijskog načelnika policije, upadanje na obred vjenčanja te otimanje mladenke. Udajom Lovorke i Krešimira započinje autorov prikaz umiranja patrijarhata koje se ipak ne odvija u potpunosti jer Lovorka daje otkaz (Zašto će udana žena raditi?). U par navrata to je sličilo na tipične Cosmopolitan članke o muško-ženskim odnosima sa zapovijedima o spuštanju zahodske školjke i Lovorkinim savjetima kako prići ženi.
Osim te suvremene teme, u malo manje od dva sata bez pauze vidjeli smo i drugih priča kroz koje nam redatelj prikazuje hrvatsku stvarnost na duhovit način: posljedice Domovinskog rata u vidu pitanja branitelja i mnogobrojnog oružja u Poskokovoj kući, referendum o braku, korumpiranost, propadanje malih obrtnika u žrvnju kapitalizma spominjanjem očito neizbježnog Keruma i Tommyja...
Minimalističkom scenom i spuštanjem pregrade kao granicom između sela i grada, vidjela se redateljeva namjera da ne želi tematizirati odnos urbano i ruralno, već ih odvojiti i staviti u kontekst društvenih problema kao njihovom poveznicom.
Pretjerana upotreba psovki, karikiranje likova i histeriziranje bez velikog razloga, u nekim je trenucima bilo previše čak i za komediju. Ono što predstavu čini posebnom je smijeh izazvan stavljanjem problema u poseban omot drugačije perspektive i tumačenja, ali bez ruganja. Unatoč tome, predstava je više sličila igrokazu, nego klasičnoj komediji.
Pitanje je samo želi li publika slušati i gledati istu surovu svakodnevicu koju živi i konzumira iz silnih medija, institucija i ulice, još i na kazališnoj pozornici.