I mladi na Festivalu perforacije

Nakon Festivala mediteranskog filma i IKS Festivala, Split je nastavio s kulturnom ponudom ugostivši Festival perforacije, koji tradicionalno već šestu godinu za redom uTjednu izvedbenih umjetnosti u nekoliko hrvatskih gradova predstavlja umjetnike iz Hrvatske i susjednih zemalja, čiji projekti ušavljuju granice kazališta, performansa i plesa na neočekivanim mjestima, propitujući sam medij izražavanja kojima se služe. Ovogodišnji Festival perforacije započeo je turneju u Dubrovniku, a na svom proputovanju posjetili su Split gdje su u Amfiteatru Doma mladih i kinu Beton 23. 6. izveli Noć performansa, a 24. 6. u Amfiteatru plesnu predstavu Šavovi.

Noć performansa je događaj u okviru Perforacija koji omogućuje mladim umjetnicima da predstave instalacije, eksperimente s pokretom, svjetlom i zvukom te interaktivne modele odnosa s publikom na inovativan način koji nudi refleksiju i na samu umjetničku praksu.

U Noći performansa mogli smo vidjeti čak pet medijski različitih izvedbi. Josipa Bubaš predstavila nam se kratkom izvedbenom formom Bez naziva u kojoj razbija tjelesne kodove na putu prema unutrašnjosti. Anamarija Ilić u Impresijama 21. stoljeća progovorila je o odnosu pojedinca koji se razlikuje od društvene mase, ne nudeći pri tome kritiku, nego pet povezanih impresija koje ocrtavaju psihičko stanje izoliranog pojedinca. Šamanski diskurs u slikarstvu ime je performansa kojim Frane Rogić, referirajući se na radove drugih umjetnika, dopustio publici da koristeći tamno-sivu boju sama stvori performans i novu put umjetnika. Vilma Reljić u videoprojekciji 220V identiteta pustila je zvučni zapis sa snimljenim tekstom koji izgovara autor, čime naglašava šutnju kao umor koji proizlazi iz dezintegracije, prevodeći zvuk u oblik koji se u svojoj praznini i ponavljajućoj strukturi uvijek nalazi iznad objekta. Negdje oko ponoći na pozornicu je izišao veseli umjetnički ansambl Porno suicid koji je kao predložak za svoj nastup Porno suicid 3D uzeo refren stare pjesme grupe Riva Meni mama ne da i stavio je u kontekst transrodnosti i transkonceptualnosti, unutar kojega postajemo konzumenti bez osobnog identiteta. Koristeći samplove, sirovu punkersku snagu i glasove koji su se nadjačavali s mašinom i glasom iz publike koji im je dobacivao - lopovi, lopovi - Digital Burek (Gildo Bavčević) i Ilija Ševarandze (Vinko Barić) poigravali su se varijacijama na temu, a kao gosta iznenađenja na video-projektoru predstavili su The NY mudant mena u njegovim putešestvijama po ruralnim i industrijskim bespućima glamura i dekadencije.

Sljedeći dan u Amfiteatru Doma mladih imali smo priliku vidjeti plesnu predstavu Šavovi koju dramaturški potpisuju Mila Pavićević i Mario Kikaš, a nastala je kao produkt radionica s izmjenjujućim sudionicima s različitih studijskih usmjerenja. U konačnoj postavi ostali su izvođači Marta Krešić, Jure Radnić i Lana Šprajcar koji su u 45 minuta izvedbe pred publikom smještenom na stolicama raspoređenima uz rub scene, kroz organske pokrete praćene organskim zvukovima, nadahnuto prenijeli koncept rada u kontekstu izvedbenih umjetnosti. Pokreti su to koji se ponavljaju uvijek na nov način, uz neprestane izmjene pozicija aktera, osvještavajući suigru između pokreta kao medija izražavanja, misli i osjećaja koji mu prethode, a koja kao da ostaju zarobljena u grču repetitivnog i ritmičkog pokreta, pozornice koja ima vlastite zakonitosti i publike koja ima vlastita očekivanja. Pulsiranje života događa se upravo na mjestima ušavljivanja, nošeno okretnim vratom kao osnovom poigravanja s biologijom tehnopatski kontroliranog organizma, iz kojeg člankovito izbija život u zacrtanom dijapazonu pokreta koji se šire, razvlače, uvijaju na monolitan, ali fleksibilan način, baš kao i konac kojega igla provlači kroz materijal, omogućujući mu vezivanje s drugim koncem, pri čemu dolazi do jačanja niti, koja u dijametralno suprotnom obodu lako može biti prekinuta.

Noć performansa kao i predstava Šavovi pokazali su nam da fleksibilni aparat koji propituje granice međudjelovanja uz samorefleksiju i istraživanje različitih medija izražavanja otvara nove perepektive i na sami sustav koji u prilagodbi člankovitom ustrojstvu organizma koji se širi i raste, postaje tek suigrač u proizvodnji novih, participativnih modela komunikacije gdje je svatko osobno odgovoran za konačni ishod igre.