Hvala za Ethnoambient
Ako ovo uistinu jest kraj ovakvih druženja na Gradini, ostaje samo velika zahvalnost za mojih proteklih 14 godina. Antoniji, Goranu i Mojmiru te svim izvođačima i posjetiteljima s kojima sam proživljavala najljepše muzičke trenutke – hvala!
Odrastanje i muzički odgoj uz Ethnoambient
Kad sam kao srednjoškolka u srpanjsko predvečerje 2002. preskakala kameni zid na solinskoj Gradini, nisam imala pojma u kolikoj će mi mjeri iskustvo te večeri promijeniti život. U džepu sam imala novaca tek za kartu iz Solina (i to za nadoplatu do druge zone jer sam imala đački pokaz za prvu), i slijedila sam Solinjanina iz ekipice od nas 5-6 koji nas je uvjerio da „zna misto“ gdje možemo „upast“ na taj neki (tada već) kultni festival. Redar nas je promptno uočio, ali nas nije izbacio naglavačke – slijedili smo ga u backstage, gdje nas je visoki mršavi muškarac nalik šamanu zamolio da premjestimo neki stol, ponudio nas pićem, podijelio nam majice s logom festivala i pustio nas na koncert.
Visokog muškarca – Mojmira Novakovića – vidjeli smo ponovno na pozornici, i viđat ću ga od tada u različitim prilikama, ali najčešće upravo tamo, na Gradini, na Ethnoambientu, kojega od te prijelomne godine gotovo religiozno pohađam, baš kao i svaki koncert Legena (kasnije Kriesa). No magija nije nikad bila samo u Legenu/Kriesu, već u svim izvođačima koji su, kako je Mojmir jedne godine rekao, zaslužili nastupati pred publikom u Gradini. Izvođačima koji su mi otvorili svijet glazbe za koju nisam ni znala da postoji, da postoje instrumenti koji mogu toliko zvukom dotaknuti i glasovi koji brišu sve jezične i kulturološke barijere. Ethnoambient je bio patchwork raznolikosti, kako na pozornici, tako i pred njom. Ethnoambient me muzički odgojio.
Čarolija iz godine u godinu
Nevjerojatno usklađen i kompaktan spoj odličnih izvođača, atmosferične lokacije i prema glazbi otvorene publike dobitna su kombinacija koja se rijetko doživljava, ali se u solinskoj Gradini nekom čarolijom ponavljala iz godine u godinu i tako 19 puta, i to je mjesto postalo utočište za sve željne drugačijeg zvuka i novih iskustava. Od 2007. imala sam čast i privilegiju pisati izvještaje s festivala, i to su jedini tekstovi kojima se ponekad vraćam, čitam ih kao pisma samoj sebi koja mi pomažu da se prisjetim svih nevjerojatnih glazbenika i muzičke magije koju sam imala sreću doživjeti na Gradini.
Bez patetike i opraštanja
Ethnoambient je bio plod rada i truda entuzijasta. Perfekt, ne prezent jer su ti entuzijasti, nakon devetnaest godina snalaženja, rekli Dosta.
U subotu 24. srpnja održana je druga i zadnja večer posljednjeg Ethnoambienta, bez patetike, govora i opraštanja. Da nije bilo nekoliko detalja koji su bolno zaparali atmosferu na Gradini, neupućeni posjetitelj ne bi do samoga kraja ni pretpostavio da prisustvuje rekvijemu – premda su Dunja Knebl i Kololira izveli dosta sjetnih pjesama. - Nemojte pustiti ovo, ne, ne, ne – komentirala je Tamara Obrovac, nakon što je tokom svog nastupa uz Transhistria Ensemble pozvala publiku da uradi nešto i ne dopusti da se festivalska tradicija prekine, a Mojmir Novaković je tijekom nastupa Kriesa samo jednom spomenuo odluku da je ovo posljednji Ethnoambient. Energija i svježina starih i novih pjesama Kriesa, uz fenomenalnu, u kakofoniju utopljenu izvedbu Zumbe, uvjerili su me da taj bend ima još mnogo toga za pokazati – ne pokazuju ni zamor materijala ni nedostatak inspiracije, i njihovu ćemo glazbu imati priliku slušati. Ali ne više pod okriljem Ethnoambienta.
Hvala za Ethnoambient
Najsnažnije me udarilo ono neizrečeno. Koliko pamtim, Mojmir bi se svake godine za kraj sa publikom pozdravio riječima: Vidimo se dogodine. Ove se godine samo oprostio.
Za kraj, za sam kraj, nakon Zore Kriesa, Mojmir je na pozornicu pozvao Pucke pivace Solina koji su izveli pjesmu Zapivala tica. Pljeskom smo na koncu zahvalili i Antoniji Kavas i Goranu Cvoku, čiji nam je entuzijazam donosio duh svijeta u Solin proteklih 19 godina.
Svaki je kraj, kažu, novi početak. Možda ljudi shvate što su izgubili. Možda se pokrene nešto novo. Možda, možda... Utješno možda. Ali utjeha, barem meni, nije potrebna. Ako ovo uistinu jest kraj ovakvih druženja na Gradini, ostaje samo velika zahvalnost za mojih proteklih 14 godina. Antoniji, Goranu i Mojmiru te svim izvođačima i posjetiteljima s kojima sam proživljavala najljepše muzičke trenutke – hvala!
A pomozi Bože danas i vazda
Dobro napijali a bolje živjeli
U dugu vijeku a u kratku grijehu
Sastali se ne omrazili
Gdje bi se junaci sretali
Da bi se za lijepo zdravlje upitali
Dokle bude volja gospodina Boga
A požuda naša
Ko što ono i oće ako Bog da!
Amen, dabogda.
(Izvir voda izvirala, Kries)