Strah od bolesti koji paralizira

 - Znam da umirem zato što, pa eto, jednostavno znam. Siguran sam. Osjećam to – ovim riječima započinje Jeff Pearlman svoj tekst o hipohondriji na portalu Psychology Today.

Kašalj nikad nije samo kašalj

- Živjeti život koji je odveć često baziran na sirovom, životinjskom strahu od neizbježne, nadolazeće smrti koja vreba iza ugla – to znači biti hipohondar. Iako mi je tek nedavno dijagnosticiran ovaj poremećaj, mučio me više od desetljeća. Tijekom posljednjih deset godina bio sam uvjeren da umirem od: tumora mozga, raka želuca, raka gušterače, raka prostate, raka pluća, raka vrata, lajmske bolesti. Kada bi doktori odbacili jednu dijagnozu, neizbježno bih na internetu odlučio potražiti zbog čega su u krivu. Što? Nemam rak debelog crijeva? Onda mora biti... – nastavlja Pearlman, tvrdeći da za hipohondra porezotina nikada nije samo porezotina i kašalj nikada nije samo kašalj.

Zatvorenik vlastitog tijela

Slična iskustva podijelio je i autor Adam Theron-Lee Rensch u svom tekstu za The Guardian, budući da od akutnog oblika ovog poremećaja pati otkad zna za sebe.
- Bojim se rijetkih bolesti kao što su nekrotizirajući fascitis, MRSA, Guillain-Barréov sindrom i Creutzfeldt-Jakobova bolest. Bojim se svakog mogućeg tipa raka. Plašim se neuroloških poremećaja kao što su multipla skleroza i amiotropična lateralna skleroza, i to takvom žestinom i odlučnošću da sam sebi stvorio simptome: mišići mi se trzaju, udovi mi trnu i osjećam se oslabjelo. Bojim se da ne postanem zatvorenik vlastitog tijela, polako gubeći kontrolu, no istina je da sam je već izgubio – piše Theron-Lee Rensch.

Ansioznost i depresija - česti pratioci hipohondrije

Nije od velike pomoći ni činjenica da su šanse da hipohondar boluje od neke bolesti gotovo nepostojeće ili malo vjerojatne. Unatoč tome da su vrlo često svjesni iracionalnosti vlastitih strahova, te da njihove simptome ujedinjuje samo hipohondrija, osobe koje pate od ovog poremećaja jednostavno si ne mogu pomoći.
Prema definiciji na Wikipediji, hipohondrija se odnosi na pretjeranu, opsesivnu zabrinutost i strah od teških bolesti. Do ovog stanja dolazi zbog pogrešne percepcije psiho-fizičkog stanja, a strah ostaje unatoč tome što ne postoji konkretni medicinski dokaz da je bolest od koje osoba strahuje prisutna. Anksioznost i depresija uobičajeni su pratitelji ovog poremećaja, pa hipohondrima često pati obiteljski, društveni i profesionalni život.

Peter T. Swanljung, liječnik bolnice Friends Hospital u Philadelphiji, izjavio je za portal Psychology Today da se većina hipohondara uistinu bori s anksioznosti ili depresijom, a ponekad i s oboje.
- U slučajevima kada se netko intenzivno preokupira mišlju da je bolestan, nivo anksioznosti raste, kao i nivo stresa. Ovo može dovesti do glavobolja, bolova u želucu i problema s probavom. Anksioznost može uzrokovati fizičku bol, a ako ste hipohondar, onda na nju reagirate na specifičan način – pojašnjava Swanljung.

Opsesivni poremećaj koji paralizira

Specijalist Gail Martz-Nelson, psiholog iz Denvera, pojasnio je da je hipohondrija vrsta opsesivnog poremećaja, a problem je što ljudi često ne žele slušati o nečijim opsesijama. Prestravljen sam zbog pomisli da bih mogao bolovati od HIV-a, od raka, od limfoma. Kada ljudi čuju takve izjave od nekoga, olako ih odbacuju ili ismijavaju. Ali hipohondrija može biti iznimno paralizirajuća. To nije šala – ustvrdio je Martz-Nelson.

Kao što je slučaj i kod drugih vrsta mentalnih poremećaja i bolesti, nije riječ o nečemu iz čega se moguće jednostavno „trgnuti“, iako mnogo ljudi i dalje živi u uvjerenju da nad vlastitim psihološkim zdravljem posjedujemo veću kontrolu nego nad fizičkim. Zbog toga nije rijetkost da se hipohondri susreću s nerazumijevanjem i nestrpljenjem okoline. No briga zbog zdravstvenog stanja i napeto osluškivanje svakog signala koje tijelo šalje predstavlja izniman stres i oduzima mnogo energije, te nije nešto na što bi ostali trebali tek odmahnuti rukom.

Internet samo odmaže: od hipohondrije do cyberhondrije

S druge strane, lakoća kojom danas možemo pronaći informacije o zdravlju na internetu osobama koje imaju sklonost anksioznom promišljanju o bolestima samo odmaže s obzirom na to da su tek klikom udaljeni od spektra svih mogućih bolesti. Ako, recimo, pretražujemo bol u trbuhu, saznat ćemo da ona može biti simptom mnogo čega – od upale slijepog crijeva do raka jednjaka.
Ovaj problem možda najbolje ilustrira portal BuzzFeed, koji se često bavi različitim problematikama s dozom (crnog) humora, a između ostalog je objavio i članak pod nazivom „30 stvari koje će samo hipohondri razumjeti“. U njemu između ostalog donose konstatacije:
Tražiti drugo mišljenje znači provjeriti simptome na stranici WebMD i stranci Mayo Clinic, te Tvoji prijatelji i obitelj ti redovito brane da googlaš svoje simptome.

Iako njihova lista zabavlja, pa čak i pomalo iritira prosječnog čitatelja, činjenica je da se s njezinim točkama većina hipohondara može poistovjetiti.

I autorica Louise Carpenter u svojim Ispovijestima hipohondra za The Guardian tvrdi da je rast popularnosti interneta omogućio i dramatičan razvoj nečega što možemo nazvati cyberhodrijom.
- Zdravlje je danas druga najpopularnija tema za internetsko pretraživanje, odmah iza pornografije. Milijuni ljudi ukucavaju simptome i bolesti u Google iščekujući užasavajuće rezultate. Osobno sam velika ljubiteljica zdravstvenih stranica. Koristimo ih da bi užasavali sami sebe dok čitamo informacije koje ne razumijemo i potom ih koristimo da bi opravdali svoje najveće strahove – pojašnjava Carpenter.

Vrste hipohondrije i oblici liječenja

Bez obzira na to što ih vežu slične karakteristike, prema riječima profesora psihijatrije sa Sveučilišta Columbia, Briana Fallona, postoje tri tipa hipohondrije. Osobe koje pate od opsesivno-anksioznog tipa učestalo se brinu, tražeći učestalo utjehu i sigurnost od obitelji, prijatelja ili liječnika opće prakse. No, unatoč opetovanim uvjeravanjima, ne mogu iz glave izbaciti da je liječniku možda ipak promaklo nešto ozbiljno. Depresivni tip inzistira na činjenici da boluje od nečeg smrtonosnog, uz tvrdnje da pokušaji liječenja nemaju smisla, a ponekad čak izbjegavajući provjeru svog zdravstvenog stanja. Ovo se može razbiti u ozbiljan paranoični tip zbog kojeg osoba nema uvid u iracionalnost svojih strahova. Osobe sa somatoformnim tipom imaju dosta fizičkih simptoma, no iako pretpostavljaju da je u njihovoj pozadini ozbiljan problem, ne skaču nužno pred rudo s katastrofičnim zaključcima, već žele da doktor utvrdi uzrok fizičke boli.

Liječenje hipohondrije ovisi o tipu, te samom pacijentu. Dok se neki oblici tretiraju lijekovima koji se pripisuju za anksioznost i depresiju, većina tretmana sastoji se od nekog oblika kognitivne bihevioralne terapije, s ciljem promišljanja bolesti i određenih ideja koje pacijent ima vezano uz nju. Preciznije, osoba uči kako drugačije doživjeti značenje bolesti ili pronaći način da ispravi uzorke nezdravog ponašanja.

Zaključno, hipohondrija nije nešto što treba shvatiti olako, a svakako nije nešto čega se treba sramiti. Potrebno je svakako razbiti stigmu koja prati psihičke poremećaje i bolesti. Prvi korak prema tome (a ujedno i ozdravljenju) je progovaranje o problemu, za početak s osobom od povjerenja, a zatim po potrebi s psihologom ili psihijatrom.