Gvinejski potez

Književni pokret Négritude je unutar francuske književnosti predvođen Leopoldom Sédarom Senghorom i Aiméom Césaireom obogatio jezik svježom metaforikom poniklom na kolonijalnom tlu te novim motivima. Teško naslijeđe kolonijalnog sudara pretvorilo se alkemijom jezika u poljubac kultura pružajući time još jedan dokaz kako se političke krive Drine ponekad ipak mogu ispraviti – barem na kulturnom polju. Négritude je širom otvorio vrata mnogim afričkim piscima dajući im priliku za afirmaciju, pohvalu vlastitih običaja ili kritiku tuđinskog utjecaja. Pariška književna metropola ih je dočekivala sa znatiželjom, a svijet se počeo polako upoznavati s mukama i ljepotama Crnog kontinenta opisanima u djelima njegovih značajnih književnih predstavnika. Usmene tradicije malijskih griota zamijenila je živa pisana produkcija, onako kako se to već događa u počecima kopernikanskih umjetničkih obrata kada su žeđ za novim spoznajama, želja za dokazivanjem te pronalaženjem novih izražajnih mogućnosti najizraženije. Listajući neke francuske leksikone naišao sam na Camaru Layea, gvinejskog pisca o čijoj sam državi znao malo, a o književnosti ništa.

Laye je rođen 1928. godine, a djetinjstvo provodi na potezu između Kourousse u kojoj se rodio i u kojoj mu je otac bio priznat oblikovatelj i izrađivač filigranskog nakita te Tindicana, majčinog rodnog sela. U djelima će ostati vjeran ovom patrijarhalnom teritoriju naroda Malinke koji će mu pružati motive i spisateljsku inspiraciju. U Conakryu se poslije školovao za mehaničara, a dobio je i stipendiju za odlazak na daljnji studij u Francusku u kojoj iz prve ruke upoznaje sivilo i samoću koju čovjek može osjetiti u golemim zapadnjačkim gradovima. Mogu ga lako zamisliti kako izgubljeno luta ulicama kao lik u spotu za pjesmu Sénégal Fast Food. Početni koraci emigranta su zajebana stvar s teturavom mješavinom divljenja novom, užasa od samoće te čestog nedostatka elementarnog ljudskog kontakta. Laye počinje raditi u tvornici automobila Simca kad mu je propao početni cilj da postane inženjer. Svanula mu je poslije ipak neka ljepša zora kad se vratio u Gvineju i neko vrijeme obavljao značajne funkcije u Ministarstvu informacija. Nije dugo trajalo. Nakon državnog udara odlazi u trajni senegalski egzil i 1980. umire u Dakaru. Danas je najpoznatiji po romanu Crno dijete, a u svom posljednjem djelu Dramouss oborio se na režim Ahmeda Sékou Touréa, Titovog nesvrstanog prijatelja zbog kojeg je morao bježati iz zemlje.

Roman Crno dijete objavljen je 1953. godine i opisuje život jedne gvinejske seoske obitelji. Glava porodice je otac koji uživa veliki ugled zbog vješte obrade zlata i nadnaravnih moći oličenih u figuri male crne zmije. Kao i u romanu Chinue Achebea Sve se raspada i ovdje je jedan od ključnih motiva opasnost propasti tradicijskih zajednica koju je kolonijalizam donio sa sobom s tom razlikom da je Laye naglasak stavio više na nostalgiju i čežnju za izgubljenim rajem pretkolonijalnog doba. Ne iznenađuje me što je u pariškoj osamljenosti snivao baš takve slike – sjećanja na ljeto najljepše nam legnu zimi. Ovako je opisao trenutak kad su on i otac došli reći majci da joj se sin seli u Francusku: ''Nije znao odakle započeti; znao je samo to da će odluku koju je donio zaboljeti majku, a i njemu samome je bilo teško u srcu; stajao je tako i u tišini promatrao mužarski tučak, a ja se nisam usudio podići glavu. Ali majka nije dugo morala pogađati o kakvoj se vijesti radi: bilo je dovoljno da nas pogleda i shvati sve ili skoro sve''.

Ovakvi osjećaji i rastanci dobro su znani u svakom siromašnijem kutku svijeta. Pogledate li nekad dokumentarce iz 70-ih o odlasku naše radne sile na europsku pečalbu uvjerit ćete se da je tad razmak između nekih domaćih krajeva i Gvineje iznosio ciglih nekoliko centimetara. Pronađemo li pak slike izgladnjelih kostura od hercegovačke djece koju je fratar Didak Buntić slao na buljuke u bogatije slavonske ili banatske obitelji za goleme gladi koja je nastupila za vrijeme i nakon Prvog svjetskog rata onda ćemo sa sigurnošću utvrditi da smo prije sto godina bili bijela Somalija ili Eritreja. Već su umrli starci koji su čuvali u pričama ta gorka sjećanja, a neke mlađe generacije su se u jednom trenutku jednostavno probudile s mišlju da je svakodnevna kora kruha na stolu normalna stvar. Povijest nas je već učila da se sve što uzimamo zdravo za gotovo u jednom trenu može nepovratno izgubiti, bar su nam inženjeri naših balkanskih propasti zorno predočili što to znači.