Gunsi nisu okaljali uspomenu

Spaladium arena u utorak je ugostila najveće zvijezde od svog otvaranja – legendarni Guns 'n' roses održali su koncert za pamćenje pred pristojno popunjenom dvoranom. Događaj nije bio bez mana, no svi minusi nekako padnu u drugi plan u trenutku kada bend koji čekaš cijeli život ulazi u treći sat svirke.

Welcome to the Jungle dočekana je možda i prežestoko

Red se pred Arenom stvorio već oko 19 sati, kada su nepopravljivi optimisti i zagriženi fanovi odlučni da se dokopaju prvoga reda počeli ulaziti u dvoranu. Većina je posjedala po podu, vjerojatno svjesna činjenice da će na nogama provesti barem 5 sati, ćakulala i čekala predgrupu. Sinjski hard rokeri Maršal na pozornicu su se popeli u 20 sati kako bi u četrdesetak minuta predstavili svoj rad. U prvim su se redovima nagurali fanovi benda koji su glazbenike zazivali poimence te odlično reagirali na svaku pjesmu – od aktualnog singlea Dante do posljednje izvedene pjesme, Sudnji dan. Vrlo uvjerljivo pozivanje na bis zagušio je System of A Down-ov Toxicity, koji je označio početak polusatnog čekanja na slijedeću predgrupu. Zoran Mišić u nešto više od pola sata demonstrirao je svoje izvanredne vokalne sposobnosti pjesmama poput Moja generacija, Izgubljeni raj i Dolina suza, no nije impresionirao sve članove publike – jedna je grupica posred partera posjedala na pod i zaigrala na karte. Nakon Mišićeve izvedbe, ponovo smo bili prepušteni polusatnom čekanju, a zatim su se ugasila svjetla.

Jedan reflektor sa pozornice, uz zvukove Splitting the Atom Massive Attack-a, iz mraka je kružio publikom. Zatim je na trenutak sve utihnulo, da bi odjednom ugledali (i čuli) gitaristu koji je stajao na povišenom mjestu iza bubnjara, demonstraciju scenske pirotehnike i Axla Rosea, glavom i bradom kako trčkara po pozornici. Publika je oduševljeno reagirala već na prve taktove Chinese Democracy, a Welcome to the Jungle dočekana je još žešće, dapače, možda i prežestoko, pošto je Axl morao zamoliti prve redove da svi naprave korak natrag, kako bi ljudi pričepljeni u prvih par redova mogli doći do zraka. Ako je bilo onih koji su kupili kartu na tribinama da bi sjedili i guštali u pogledu, u svom naumu vjerojatno nisu uspjeli, pošto je do tada velika većina publike na tribinama bila na nogama.

Hrpa pirotehnike, poljupci, srca i ni trenutka depresivnog raspoloženja 

Prvi moment šture Axelove komunikacije sa publikom bio je – Good to be here – prije no što je prepustio svjetlo pozornice Richardu Fortusu na gitari, a on je otišao promijeniti garderobu, jedan on mnogih puta tokom večeri. Fortusov jam poslužio je kao uvod u spektakularnu Live and let die u kojoj su upotrijebili hrpu pirotehnike. Nastavili su sa This I love, nakon koje je slijedila neinspirirano izvedena, inače izvrsna, Used to love her. Zatim je klavijaturist Dizzy Reed iskoristio svojih 5 minuta da nas podsjeti na još jedan izvrstan bend, The Who, sa instrumentalnom izvedbom Baba O'Riley.

Priliku za samostalno iskazivanje pred publikom dobio je i DJ Ashba, prije izvedbe Sweet child o' mine. Ashba je ostvario najbolji kontakt sa publikom – djevojke iz prvih redova su mu slale poljupce i signalizirale srca – te je za vrijeme izvedbe Nightrain čak i ušao među prve redove.

Axl se zatim smjestio za klavijature i izveo do u nedogled izprostituirani hit još jednog legendarnog benda, Pink Floyd. Another brick in the wall, pt.2 je ipak uvijek lijepo čuti, pa vjerujem da nikome nije smetalo što je upravo ta pjesma poslužila kao uvod u jednu od najpoznatijih pjesama Gunsa – November rain. Besprijekornoj izvedbi točku na i dodale su prskalice koje su obasjale pozornicu u furioznoj završnici pjesme.

Zatim je na pozornici ostao sam Ron Bumblefoot Thal i izveo jednu od pjesama sa samostalnog albuma, Glad to be here, iz koje je lagano nastavio u novu stvar. Axl mu se tada pridružio na pozornici u bijelom i izveo hit uz kojega su generacije i generacije isplakale suza i suza povodom nesretne ljubavi – Don't cry. No bend nije dopustio publici da ni na trenutak utone u depresivno raspoloženje koje ta pjesma evocira u nemalom broju ljudi, već su nas odmah digli AC/DC-evom Whole lotta Rosie. Bumblefoot je pred kraj pjesme legao dok je gitaru svirao iznad glave, a Ashba ga je pokrio bijelom krpom na kojoj je pisalo GLAD TO BE HERE.

Nedostaju mi gaćica, imate li gaćice?

Nakon Civil war, za koju je Axl odabrao prigodnu crno – crvenu kombinaciju, imali smo prvi i jedini pokušaj stadionskog momenta u kojem nas je pjevač poticao da pjevamo refren Knockin' on Heaven's door. Publiku na to, naravno, nije trebalo pretjerano nagovarati.

– Nedostaju mi gaćica, imate li gaćice? – komentirao je Axl činjenicu da je publika iz prvih par redova zatrpala pozornicu majicama. Kada mu je kao odgovor doletio grudnjak rekao je – Kako slatko, kako dirljivo – dok ga je kačio na mikrofon. Ashba i Bumblefoot prošli su dosta bolje od Rosea – prvome su doletjele gaćice koje je zakačio za vrat gitare, a na jednome od vratova Bumblefootove gitare vijorio je bijeli grudnjak sa brojem mobitela.

Nakon tri sata svirke bend se pokupio sa pozornice na par minuta, dovoljno da publika počne iskazivati nezadovoljstvo toptanjem nogama. Vratili su se sa Madagascar, za vrijeme koje je Ashba napadao gitaru bubnjarskim palicama koje je potom bacao u publiku. Izveli su zatim Shackler's revenge, Patience, te nastup zaključili valjda svim raspoloživim efektima koje su postavili na pozornici – finale Paradise Citiya začinili su vatrometi, vatra i nekoliko topova konfeta.

Bend je ponovo otišao sa pozornice, ali su se ubrzo vratili na grupni naklon. – Voljeli bi vas vidjeti ponovo – rekao je Axl prije no što je otišao, a vjerujem da je većini prisutnih ista misao bila na pameti. Na pozornici je, dok se palilo osvjetljenje dvorane i počinjala glazba za izlazak – Sinatrin My Way – ostao Bumblefoot i mobitelom snimao publiku. Konačno je i on otišao, a arena se počela ubrzano prazniti. Najuporniji su pričekali da se gužva raziđe i krenuli u žicanje trzalica i boca vode koje su bacane sa pozornice.

Bend nije na vrhuncu slave, no nisu okaljali uspomenu

Van cjepidlačenja tipa tribali su doći prije 20 godina/Slash bi to bolje odvira i slično, par opravdanih zamjerki ne smije proći ispod radara – vokal je na prvih par pjesama bio dosta mutan, a golden circle fan pit ukinut je na licu mjesta, bez objašnjenja posjetiteljima (razliku u cijeni partera i golden circle-a kupci karata mogu danas preuzeti na prodajnom mjestu). Bilo bi lijepo da su ljudi bili prije obaviješteni, kako bi eventualno došli ranije hvatati pozicije, a ne da su živjeli u uvjerenju kako će biti u blizini pozornice samim time što su kupili skuplju kartu.

Bend možda nije na vrhuncu slave, Rose možda nije uspio izvući savršeno neke dionice, možda je nekome falio kovrčavi gitarist sa šeširom, no činjenica jest da Gunsi ovim nastupom nisu okaljali uspomenu na bend koji je palio i žario devedesetih, prije skandala i svađa. Hvala im na tome. I veliko hvala organizatoru koji se odvažio na ovaj projekt… Živi nada da publika nije podbacila te da ćemo u skoroj budućnosti imati priliku družiti se ponovo sa svjetskim zvijezdama u Spaladium areni.