Grejt šou, mast si medžik

Sinoćnja izvedba Luke Vidovića, u predstavi Što je muškarac bez trikova u Quasimodu, započela je dijelom satirično, a dijelom autosatirično: izjavom da je predstava okupila više ljudi nego posljednji palamentarni izbori, a ubrzo zatim mogle su se čuti ocjene hrvatskih javnih osoba. Tako je glas iz zvučnika objasnio da je Ingrid Antičević-Marinović izjavila Grejt šou, mast si medžik, ministar financija Linić rekao je da se zbog predstave uvodi porez na smijeh a kardinal Bozanić bio je, kaže glas iz zvučnika, toliko oduševljen premijerom da je zaključio da bi u škole trebalo uvesti magiju umjesto vjeronauka.

Nakon senzacionalne najave na scenu je stupio Luka Vidović najavom prve kontrolirane teleportacije na svijetu i to uz pomoć dvaju predmeta bez kojih neki Dinamovi igrači, rekao je, ne mogu a riječ je bila o boci i čaši. Teleportacija se pretvorila u multiplikaciju pa su se tako boce umnožavale pred očima gledatelja a nitko nije znao kako – no u tome i jest čar izluzionizma: omogućiti ljudima da im se bar na tren učini da na svijetu još uvijek ima neobjašnjivih stvari.

Osim što je za Vidovićev nastup karakteristično specifično privlačenje pažnje publike – tako što se najprije ponaša kao da je trik krenuo po zlu, a onda iznenadi sasvim drugačijim rezultatom – specifične su bile i pauze između iluzija, kad su se na projektoru mogli vidjeti svakojaki kratki video isječci, neki smješniji, neki malo manje smiješni, no nijedan nije bio baš nimalo bez humora. Štoviše, jedan je od njih, ispostavilo se, preteča – Vidovićevim riječima – bravurozne glume u RTL-ovim emisijama kao što su Krv nije voda i Zabranjena ljubav; drugi je bio jako koristan svima koji imaju premalo kilograma i željeli bi se udebljati (Ela Deb čaj s esencijama svinjske masti); jedan je čak pokazao kako bi izgledalo kad bi ljudi jeli kao različite životinje. Brojni ljubitelji nogometa i kladionica sigurno bi ostali zatečeni video snimkom u kojoj se govorilo o presedanu u hrvatskom nogometu – prvoj utakmici 1. hrvatske nogometne lige čiji rezultat nije bio namješten.

Premda su video pauze bile prilično nepovezane, nisu previše naštetile koherenciji dvočinskog nastupa koji je ipak uspio ujediniti iluziju i satiru a u tome je uspio prije svega zbog Vidovićeve izvrsne interakcije s publikom i zbog uključivanja gledatelja u predstavu. Bez pretjerane nametljivosti (koliko je to moguće nekome tko sramežljive gledatelje treba izvući na pozornicu) uspio je od jedne djevojčice doznati da je jedina u čitavom klubu koja nikad nije imala problema s bankama; dvije gledateljice i dva gledatelja izašla su na pozornicu i direktno sudjelovala u izvođenju trikova a jedan je čak morao plesati Gangnam Style (moguće je i da će 15. studenog 2013. ostati poznat kao Dan kad je u Quasimodu pušten Gangnam Style).

Premda satire jest bilo, bila je to neka, rekli bismo light verzija, koja se izvrsno uklapala s glazbenom pozadinom i ostalim komponentama izvedbe – od scenske (konačno je izvedena predstava koja nije bila ograničena prostorom u Quasimodu) do zabavljačke – i bilo je taman dovoljno kiča, ne previše ni premalo, koliko u jednoj iluzionističko-satiričkoj predstavi i treba biti. Ukratko: nastup Luke Vidovića u režiji Maria Kovača ispunio je svoju svrhu.