Legalni graditelji? Moja sućut...

Svaki put kad čujem nešto o novom Zakona o postupanju s nezakonito izgrađenim zgradama, u auditivnome centru u mozgu mi se automatski pusti refren pjesme Ziđan od Alejuandra Buendije. To mi se događa jer mi je očito mozak vrlo čvrsto povezao ovaj zakon s duhom te pjesme, a putovanja duž naše prekrasne obale i samo življenje u jedinstvenom Splitu gradu davali su toj mojoj internoj fantaziji još dodatni vizualni touch.

O ovoj se temi pisalo, o ovoj se temi raspravljalo; i javnost i struka su ovaj Zakon definirali kao iznimno loš, čak i katastrofalan. Da sad ne detaljiziram nabrojat ću samo općenite stavke; neselektivan je, nepravedan, štetan za prostor, štetan za ekologiju, štetan za sigurnost, štetan za društvo... Nadalje, pogoduje privatnim interesima (dok negira javni), stvara dodatni etički i moralni razdor unutar društva, ignorira struku, ignorira javnost (bar dobar dio javnosti) – praktički mu je teško naći vrlinu.

Svakako, donošenje tog zakona je bilo bolno gledati; uz sva nastojanja, molbe, prijedloge i kritike od struke i dijela zainteresirane javnosti, tadašnja vlast ga je uporno gurala. Nisam nikad do kraja shvatio što je zapravo bila skrivena agenda; populistički bodovi, punjenje proračuna, pogodovanje krupnom kapitalu ili sve to kombinirano. Posljedično, zakon je donesen, legalni graditelji su praktički proglašeni kretenima 1. reda, struka je ismijana, a zainteresirana javnost upućena da se interesira negdje drugdje.

Navest ću samo jedan simplificiran primjer odnosa legalni-ilegalni graditelj kao posljedice ovog zakona. Imamo Matu i Juru, oni hipotetički imaju iste parcele u istim zonama s istim urbanističkim pravilima. Mate krene gradit legalno te se drži prostornog plana, napravi i plati dokumentaciju, prođe živu muku u domeni naših birokratskih heroja te nakon nekog (često dugog) vremena dođe do dozvole. Uvjeti su takvi da mora bit 5 metara udaljen od ruba parcele, maksimalna mu izgrađenost ne smije prelaziti 30% parcele te ne smije imati više od 3 etaže. Po prostornom planu još traži bar 2 parkirališna mjesta po stambenoj jedinici te da bar 20% parcele zazeleni. I naravno, plati 100% komunalnog doprinosa.

Jure kaže, ma kakav plan, idem ja ziđat. Pozove Jure rođake, prijatelje i dužnike pa počne. Kuća mu dođe do rubova parcele, balkon čak i preko ruba, izgrađenost prijeđe 70% te naziđa 5 etaža. Parkira po ulici jer mu ne ostane mjesta za parking na parceli, a zelenu boju vidi samo na jumbo plakatu nasuprot kuće mu. Komunalni doprinos, naravno, ne plati. Ponekad ga bocne pomisao da možda u budućnosti bude problema jer je nelegalno gradio, ali pogled na njegovu petokatnu ljepoticu nakićenu kamenim pločama, veselim arkadama i vrlo plastično oblikovanim balkonima odagna mu te turobne misli; pa ko bi srušio ovakvo nešto. Uostalom, više od pola kvarta je nelegalno gradilo, neće nitko imat hrabrosti krenuti to rušiti.

I onda, dođe taj famozni zakon koji ne samo da omogućava da Jure kuću legalizira (bez obzira na njenu (pre)izgrađenost i (ne)pogodnost u prostoru), već i da plati komunalni doprinos sa značajnim popustom. Znači ne samo da je sagradio znatno veću kuću nego je legalni Mate smio (nego što plan dopušta), već će to platiti manje nego Mate. A dokumentaciju nije ni imao (pa ni platio). Ono što bi u cijeloj priči Jure mogao percipirati kao nepravdu je to što će rođak Stipe, koji je kupio zemljište u zelenoj zoni uz more po jako povoljnoj cijeni, zahvaljujući novom zakonu također moći legalizirati i svoju ljepoticu. Naravno, također s određenim popustima. Kako je Mate prošao u ovoj priči više je nego očito.

Dakle, nakon što je ovaj zakon donesen, ja sam bio siguran da su se otvorila vrata kategoričkoj devastaciji hrvatskog prostora, poglavito priobalja – jer je to ovaj zakon omogućavao. No dogodilo se ipak nešto što nisam očekivao; fijasko zakona u praksi. Uz sve te pogodnosti poslano je izrazito malo zahtjeva za legalizaciju. Za takav je razvoj događaja ekonomska kriza imala velike zasluge, ali se ne smije zanemariti određena bahatosti i manjak (straho)poštovanja prema samoj instituciji države (i sankcijama s njene strane). Izostanak ikakve odgovornosti prema javnom interesu nisam spomenuo jer ta odgovornost nestaje onog trena kad se ilegalna kuća počne ziđat. Al što mi je u toj priči posebno bilo smiješno je kad su se po novinama provlačile priče nelegalnih graditelja koji su se tužili da im je legalizacija preskupa . U takvim trenucima bi samo zamislio lice našeg legalnog Mate koji je zapravo projekcija svakog građanina Lijepe naše s legalnom kućom. Mate NIJE bio sretan.

I sada je došla nova vlast. Oni su odlučili odraditi stvar do kraja, u procesu je donošenje novog zakona o legalizaciji. Na prvu sam pomislio, kad sam to čuo, da će ga srušiti, ukinuti, radikalno modificirati, da je dobro da se to događa dok još veća šteta nije napravljena. A onda sam vidio prijedlog izmjena i dopuna – to je bilo krajnje dirljivo.

Iako mi je to što sam pročitao zapravo bila samo još jedna kap u oceanu gluposti koje su nam priređene od naših vladajućih struktura kroz dugo razdoblje (iz moje perspektive praktički kroz cijeli moj život), počeo sam se zaista pitati je li Hrvatska kao država predmet nekog eksperimenta provođenog na globalnoj razini u kojoj se želi vidjeti koliko jedan narod može izdržati s pomalo manijakalnim destruktivcima na čelu. Nove izmjene zakona dodatno olakšavaju proces legalizacije uz još neke zanimljive dodatke; teoretski će se moći legalizirati građevine u posebnim područjima kao što su vodno dobro, arheološko nalazište, kulturno-povijesne cjeline upisane u Listu svjetske baštine ili recimo spomenik prirode i park-šuma... Prosto rečeno, ako su prvim donošenjem Zakona hrvatskom prostoru spuštene gaće, ovim će se činom osigurati vazelin.

Ja se iskreno nadam da će ovaj put vladajuće strukture, posebno ministar graditeljstva bar malo više imati sluha za primjedbe, posebno sa stručne strane, ali poučen dosadašnjim iskustvima svjestan sam iluzija koje gajim. A posljedice za društvo i prostor će se tek pokazati, kao i činjenica da smo podbacili i dalje podbacujemo u upravljanju strateškim resursima. Uz nikakav općeniti razvoj, održivi razvoj je u ovakvim uvjetima i s ovakvim upravljačkim tijelima manje moguć nego prvi kontakt s Vulkancima.

I da, ako dođe do još kojih novih izmjena Zakona o postupanju s nezakonito izgrađenim zgradama, vjerojatno će u njima biti stavka da nelegalnom graditelju prvi susjed s legalnom kućom ima obvezu platiti komunalije – to je baš nekako u skladu s moralnim temeljima hrvatskog društva.