Goran Marković: Kultura pripada svima

28_01_2015 / 13:44h  |  Autor: Ana Marković  |  Foto: Fb
Goran Marković: Kultura pripada svima

Kakva god uloga bila, dokazano je da glumac tijekom izvedbe predstave doživi stres jednak onom u automobilskoj nesreći. Doznali smo to u gotovo dva sata opuštenog razgovora – nimalo nalik automobilskoj nesreći.

Goran Marković mladi je splitski glumac koji je iza sebe ostavio već niz uloga, a pritom ne izdvaja nijednu – svima je pristupio s jednakom pažnjom, baš kao što mu je i svaka nova uloga jednak izazov. Zato bi jednako volio glumiti u monodrami i u dječjoj predstavi, jednako utjeloviti lik iz klasične drame i suvremenijeg teksta. Kakva god uloga bila, rekao je, dokazano je da glumac tijekom izvedbe predstave doživi stres jednak onom u automobilskoj nesreći. U gotovo dva sata ugodnog, opuštenog, često i smijehom ispunjenog razgovora – nimalo nalik izvedbi ili, još gore, automobilskoj nesreći, Goran Marković pričao je o glumi, o kazalištu i mladima, o prošlim ulogama i budućim projektima, kratkouzlaznim i kratkosilaznim naglascima a spominjao se čak i Superman.

Priča o dva Gorana

- Natjerala me mama – nasmijao se Goran prepričavajući što ga je dovelo u kazalište. U osnovnoj školi, naime, majka ga je upisala u Gradsko kazalište mladih, gdje se prvi put susreo Goranom Golovkom. – Imam super mamu koja je prepoznala to nešto u meni i ohrabrivala me. Ja sam tada bio nesiguran u to želim li se uključiti u kazalište, nisam to baš htio. Kad sam došao na upis, Goran me pitao zašto sam došao. Ja sam mu rekao da me mama natjerala, a on mi je odgovorio: E, i mene je mama isto natjerala i, evo, još sam tu.

Gotovo dvadeset godina kasnije oba su još u kazalištu: Goran Marković kao dio ansambla splitskog HNK-a a Goran Golovko kao intendant. Mladi je glumac sretan što je upravo Goran Golovko intendant a jedan je od razloga i to što vjeruje da će Golovko dodatno osvježiti splitski repertoar. – Jedini razlog zašto bi se to slučajno moglo ne dogoditi bilo bi zato što bi ga netko u tome eventualno spriječio. Mislim da on ima veliku želju da promijeni stvari nabolje, sad nam je i Trpimir Jurkić s nama kao v.d. ravnatelja drame i općenito vlada sve pozitivnija atmosfera. Nekako, rodilo se jedno novo zajedništvo – rekao je Goran i dodao: - Mislim da on ima sve što bi trebao imati jedan intendant. Uz znanje i uz činjenicu da na svoju ruku putuje po svijetu i prati druga kazališta, isto tako poznaje i duh i tradiciju ovog grada, a to je za mene idealni spoj.

Dugouzlazno glumačko iskustvo i kratkosilazni akcent

Već po završetku prve godine na splitskoj Akademiji, Goran je glumio u Dekameronu na Splitskom ljetu. Nakon toga uslijedile su i brojne druge uloge, od Shakespearea do Molièrea, no sve su mu jednako važne. – Nema malih uloga, svakoj se pristupa jednako. Osim toga, svemu možeš pristupiti na bezbroj načina. Ne radi se samo o odabiru uloge, nego o načinu na koji ćeš graditi ulogu i tu se razlikuju najbolji od onih malo manje dobrih.

Pri izgradnji uloge, poznato je, od neizostavne je važnosti govor, a u tom smislu i akcent: bilo da ga je potrebno potpuno neutralizirati ili prebaciti se u neki koji glumcu nije blizak. Goran je u tom pogledu, pričao je, prije dolaska na Akademiju bio pravi Splićo, no onda je uslijedilo učenje. – Iako je za to važan i sluh, imao sam super profesora iz govora, pokojnog Zlatka Crnkovića i super profesoricu iz fonetike Jagodu Granić. Prije Akademije nije mi bilo jasno ni kakvi su to kratkosilazni ni kratkouzlazni akcenti, a onda mi je profesorica to objasnila vrlo brzo i vrlo jednostavno – nasmijao se i dodao: - I Goran Golovko, koji mi je bio i profesor, inzistirao je na tome. Zahvaljujući njima, danas mi gotovo nijedan akcent nije problem.

Osim što je brzo savladao akcente, jednakim je tempom naučio i da je potrebno glumiti kako vjetar puše, ali doslovno. – Kad sam glumio na otvorenom u Vili Dalmacija, vrlo sam brzo naučio i da se glasom trebam prilagođavati vjetru. Kad vjetar puše u tebe, a publika je ispred, čak i ako urličeš do te mjere da ti puca glas, čut će te samo prvih par redova.

Kultura pripada svima


Još otkad je bio honorarac, imao je priliku pratiti kako se kazalište otvara i raste, što zbog repertoara, što zbog dolaska mlađih glumaca – od Anastasije Jankovske i Mije Jurišića pa do Nikše Arčanina i Marka Petrića – što zbog već spomenutog zajedništva kojem je doprinijela i činjenica da su ih stariji glumci odmah prihvatili. - Čim smo došli, i mi mlađi imali smo prilike starijim glumcima predlagati svoja rješenja, a oni su to super prihvatili, pogotovo Frane Perišin, koji je uvijek otvoren za ludorije, čak me uvijek i potpaljuje i potiče da budem što kreativniji. Tako je bilo kad smo radili Školu za žene, a i tada je redatelj bio Andrzej Sadowski, koji je također jedan od redatelja koji glumcima daje slobodu. I mi mlađi odmah smo se složili, zezamo se, družimo se i izvan probi i izvedbi, i to je najbitnije, onda i predstave budu bolje.

Ono što je dodatno zbližilo čitav ansambl jest aktualna priča vezana uz Splitsko ljeto. Kako je mnogima poznato, ministrica kulture imenovala je ravnateljicom Splitskog ljeta Senku Bulić, a u HNK-u i Gradu Splitu smatraju da bi ravnatelj trebao biti intendant HNK. To, kako kaže Goran, utječe na svih i više od 90 posto potpisnika peticije da Goran Golovko vodi Splitsko ljeto to najbolje pokazuje. – Na stranu kompetencije Senke Bulić, koju cijenim i s kojom sam uvijek uživao raditi, problem je tu puno veći. Politika me ne zanima jako puno, ali vidim problem kad se politika miješa u kulturu. Zato bih volio da svi građani dobiju priliku da potpišu peticiju jer u pitanju su njihovi novci i njihovo kazalište.

Dodatni je problem i što je ansambl splitskog HNK jedini kojem je rad preko ljeta obvezan. Dok, primjerice, dubrovački glumci po završetku sezone imaju kolektivni godišnji a u ljetnom programu sudjeluju ako žele i za to budu plaćeni, u Splitu situacija nije takva. – Kad u tome svemu još dođe netko izvana, to kod zaposlenika stvara otpor, a demoraliziranja je svima dosta.

Ni građani, složio se, nisu dovoljno osviješteni o čitavom problemu i možda ni ne znaju da imaju pravo da ih se pita. - To je važno ne samo zbog odluke, nego zbog osjećaja zajedništva i da se pokaže da kultura pripada svima – zaključio je.

Priča o slobodi, Povišici i povišici

Razgovarajući o različitim pristupima glumi, dotakli smo se najprije one podjele na glumce kojima je draže da ih kroz stvaranje predstave navodi redatelj i one koji preferiraju veću slobodu u navigavanju kroz stvaranje. Goran je u drugoj skupini, a evo i zašto: - Generalno je to zato što mislim da je to jedan zajednički umjetnički čin. Ako su glumci samo lutke koje izvršavaju redateljske želje, iz mojeg iskustva to ne bude baš tako dobro kao kad smo slobodniji. Mislim da najbolji redatelji uspijevaju istovremeno dati slobodu glumcima i dobiti ono što oni hoće – obrazložio je a kao primjer je naveo Povišicu, predstavu u režiji Golovka, u kojoj glumi zajedno s Anastasijom Jankovskom i Alenom Čelićem. – U njoj toliko i mi glumci imamo svoje prste da mi je rad na toj predstavi priznat kao diplomski rad.

Sloboda u radu omogućila mu je da i tekst doživi na različite načine, ali i da prije diplome dobije iskustvo u interveniranju u dramski tekst. – Koliko god Povišica ima socijalni karakter, tako je napisana da postane u jednom trenu poezija. Dok sam je čitao, počele su se otvarati neke slike koje nemaju veze ni sa samim tekstom a ni s odlaskom kod šefa po povišicu. Osim toga, riječi su toliko precizno smještene da je tekst bilo jako teško kratiti. Uvjeren sam da Perec ima neku matematičku shemu po kojoj slaže riječi i spaja rečenice – objasnio je. Ipak, u tome su uspjeli: Anastasija i on tekst su podijelili između sebe a Alen Čelić, Goranovim riječima, tiho proživljava sve ono što njih dvoje izgovara.

Pri radu nije manjkalo ni inspiracije iz svakodnevnih kafkijanskih situacija, od šaltera do radnog mjesta: - Čovjek se nađe u situaciji da kuca šefu na vrata i traži bolje radne uvjete; čak ne nužno financijske. Kad mi kao umjetnici vidimo da umjetnost pati, želimo to promijeniti. Onda pokucamo na ta vrata i, kao u Povišici, bude odgovora Bit će, bit će… I onda dođe novi intendant – rekao je smijući se.

Kazalište treba mladima, ali i mladi trebaju kazalištu

Premda statistika nema, Goranovo je mišljenje da mladi sve više dolaze u kazalište, a oni koji jednom dođu, stalno se vraćaju, što to predstavama daje sasvim drugačiju dimenziju. – Ne samo da je kazalište potrebno mladima, nego su i mladi potrebni kazalištu. Kad u publici ima mnogo mladih, i predstava je drugačija jer predstava je živi organizam, zajednički čin publike i glumaca. Kad publika reagira, i glumac reagira. Mlade se često podcjenjuje, prigovara im se da samo sjede za kompjuterom i da ne razumiju kazalište. Ipak, klinci i mladi nekad puno bolje razumiju neke gegove, puno instinktivnije reagiraju.

Zato smatra dobrim i potez Elvisa Bošnjaka da pokrene Playdramu. Time je otvorio priliku da se u amaterske grupe uključe i djeca i mladi, zbog čega je, zaključio je Goran, živnuo i Dom mladih i kazališna scena u potpunosti. – Rekreativno radeći na kazališnim projektima, postaješ svjesniji što znači kazalište. Kad netko tko je to prošao sjedi u publici, onda je to napredak za čitavu kazališnu scenu jer više cijeni trud koji se ulaže u stvaranje predstave – objasnio je rekavši i da upravo zato Elvisa smatra jednim od velikih kazališnih uzora.

Dodao je da je, o kojem je god kazalištu riječ, najbitnije doprijeti do onih koji nisu imali prethodnog doticaja s kazalištem jer, jednom kad dođu, i vraćaju se a javljaju mu se i putem društvenih mreža i daju svoje dojmove, što mu samo potvrđuje da dolaskom u kazalište svi napreduju – i glumci i publika. – Možda je malo bezveze da ja to govorim kao glumac, ali mislim da društvo raste u svim smjerovima onda kad kultura raste i zato u nju treba ulagati. Ona je srce društva.

Kazalište je, zaključio je potrebno svima kako ne bi upali u zamku linearnog razmišljanja. Pod utjecajem filma, i različitih medija, ljudi bez obzira na dob zaboravljaju da ne treba sve shvaćati doslovno. – Čim nema radnje u klasičnom smislu, čim nema zapleta, kao na primjer u predstavi Smij i suze staroga Splita – koja i nije nastala na temelju dramskog teksta – ima onih koji komentiraju da im i nije neka priča. Uzet ću primjer iz kina. Gledao sam Supermana i publici je bilo sasvim prihvatljivo da on leti, ali kad je izbjegao metak čuli su se komentari A je sad, to ne može – rekao je i dodao: - Postoje određene konvencije na koje pristaješ kad nešto gledaš. Ali onda moraš pristati na sve, ne samo na dio. Kad to napraviš, u svemu možeš pronaći nešto dobro.

U… Bolje sutra!

U bolje sutra prikladan je finiš razgovora s Goranom i u potpunosti u skladu s njegovim optimizmom, no ime je dobio po novom kazališnom projektu u kojem sudjeluje: Mijo Jurišić okušat će se prvi put u redateljskoj ulozi, a predstava nosi upravo ime U… Bolje sutra! – Prije nekoliko godina našli smo se prvi put samo u želji da nešto zajedno radimo. Što? Nismo znali. U startu to nešto nije imalo ni naslova pa smo krenuli s improvizacijama, pa smo odustali, pa smo napravili pauzu zbog nedostatka novca, prostora, vremena… Onda smo nastavili i, evo, to nešto je ušlo u repertoar – najavio je Goran time predstavu koja će premijeru imati u travnju. – Branko Ružić, uzimajući u obzir naše improvizacije, napisao je tekst. Pročitali smo ga samo jedan put na probi i zabranjeno nam je da ga dalje čitamo – to je sve što je o predstavi otkrio Goran.

Preostaje, dakle, iščekivati U… Bolje sutra! u travnju i vjerovati u bolje sutra i dugo nakon travnja, bilo da je riječ o kazalištu, kulturi općenito ili o bilo čemu drugom. Kako bolje sutra pretvoriti u bolje danas, barem u kazalištu, odgovorio je Goran. – Ako bih igrao samo za sebe, to onda nije to. Ako dobivam podršku od kolega i ako je ja pružam njima, onda je sve lakše. Najzanimljivije i najbolje stvari događaju se kad smo opušteni.

Ovaj je članak nastao uz potporu Agencije za elektroničke medije, putem Javnog natječaja 6/14 Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.