Potpuno gol

U Portugalu se pije Sagres i Super Bock. Ovaj duo pandan je našem dvojcu Karlovačko i Ožujsko. Super Bock je prilično vodenast i možda upravo zato jeftiniji od Sagres piva. Prvi je tako i okusom sličan Ožujskom, dok drugi tu loptu propušta. No, kad je o lopti (ne o lopati, lopata i posao i u Portugalu su velik problem, trenutna nezaposlenost je oko 15 posto, među mladima i dvostruko veća od toga) riječ, postoji jedna važnija, velika razlika između Sagres piva i Karlovačkog: u Portugalu tijekom Europskog nogometnog prvenstva nigdje nije bio montiran Sagres korner.

Dok je prvenstvo trajalo najvažnija sporedna stvar na svijetu gurnula je u drugi plan mnoge od bode-u-oči činjenica. Slike koje su tih dana dolazile u Hrvatsku iz Portugala u svim informativnim i inim emisijama prikazivale su jednu sretnu naciju kojoj je osnovna dilema hoće li Cristiano Ronaldo dos Santos Aveiro dati gol glavom ili nogom (bez sumnje da će ga dati) i narod koji nekontrolirano skače i slavi po ulicama po cijeli dan i noć. Tako se na osnovu nekoliko sekundi novinarskog priloga u svijet odašiljala pseudo-generalna slika, kao vjerna preslika stvarnog stanja. Pogled iznutra otkriva drugi obraz.

U glavnom gradu Portugala za vrijeme utakmice trećeg kola skupine, s Nizozemskom, tek tu i tamo čuo se kratki povik, gotovo neprimjetan, nama Hrvatima, velikim emotivcima potpuno nezamislivo, nitko nije legao na cestu, upalio baklju, pokazao dojke, kao da nacionalni odabranici i nisu zabili gol. I tako dva puta. Nakon posljednjeg zvižduka prolomila se blijeda jeka i onda muk. Lisabon je ostao potpuno gol, zaogrnut svim onim što nema, što nedostaje njegovim ljudima u svakodnevici koja im umjesto navijačkog šala steže vrat, svime onim što duguje još od 2004. godine, otkad je Portugal bio domaćin Europskog nogometnog prvenstva. Stadioni, podzemna željeznica i prateća infrastruktura u koju su Portugalci tada ulagali posuđenim novcem sad ih s kamatama poput utega vuku na dno oceana kojim su nekoć davno, čini se tako daleko to doba otkrića, vladali.

Utakmicu protiv Češke, nakon prolaska skupine, na otvorenome je, pored Campo Pequeno arene za borbu bikova, gledalo tisuće ljudi, a svi taksisti s kojima sam se vozio prethodne večeri rekli da tu nema dvojbe. I bili su u pravu, taksisti proroci u dosluhu s preminulom hobotnicom Paul. Nakon pobjede Portugalci su te noći izašli na glavni gradski trg i sat-dva slavili prolazak voljene reprezentacije u daljnji tijek natjecanja – njih nekoliko tisuća. Jutro je donijelo istu borbu za preživljavanje za deset milijuna Portugalaca, držanje za rub kontinenta s kojega dugovi guraju državu u ponor. Još teže je jer im se i veliki prvi susjed naslanja na leđa sa svojim jadima. Čitav dan pješačenja po ulicama, među ljudima nije dao naslutiti da se nešto veliko, kako je to televizija uporno tvrdila, zbilo prošle noći.

U polufinalu sraz susjeda, Portugala i Španjolske, borba u kojoj je Španjolska pokazala snagu svog vanjskog duga i pobjedom izborila simpatije MMF-a i Europske banke (dat će tajo paket para, evo samo da ih, puj, pobroji). Pobjeda na penale. Jedan po jedan, tko će kome zabiti više čavala u lijes. Crna vijest koja je obišla svijet: Cristiano Ronaldo dos Santos Aveiro nije dočekao red za izvođenje jedanaesterca. A zašto ovom lijepom mladiću, pitala je u nevjerici i moja majka, ne daju da puca?

Ronalda sam nekako i prežalio. No čitavo to vrijeme, dok je trajalo prvenstvo, najgore od svega bilo je što nigdje, ali baš nigdje nije bilo kornera, ni Sagres, ni Karlovačkog, u koji bi se mogao zavući i s nekim tko me razumije, s nekim do grla u govnodugovima organizirano lokati pivo i urlati dok me ne izdaju glasnice kako je samo jedno u mom životu vrijedno...

[email protected]