Gledati na Split s visoka

Bilo je 7 navečer i već je odavno pala noć kad me nazvala Slavica. - Stana, oćeš se prošetati sa mnom? Znam jedno mjesto - najavila je. Ja, sama u svojoj sobi i u stanju dosade, odmah sam prihvatila. Našle smo se na vrhu moje ulice i krenule u šetnju, obje u vunenim kaputima. Sviđala mi se ideja šetnje gradom noću, a pogotovo s društvom kao što je Slavica. Znajući nju, to tajno mjesto sigurno će biti nešto neočekivano.

Nismo dugo hodale kad smo došle do jednog raskrižja gdje je Slavica kimnula glavom dijagonalno prema drugoj strani i dajući mi tako do znanja da smo stigle. Zagledala sam se u tom smjeru, ali nisam vidjela ništa neobično. Nekoliko automobila, pekaru i par pješaka. Nikakav prolaz, nikakvo okupljalište ljudi, ništa što bi odskakalo od uobičajene vedute, samo zgrade. Vidjevši moj upitni pogled Slavica je rekla: - Pa, neboder! Idemo vidjeti jel' se možemo na njega popet.

U malom metalnom liftu sa zanimanjem sam promatrala Slavicu u ogledalu dok je objašnjavala kako je u zadnjih godinu dana pokušavala otkriti na koje se zgrade može popeti. Na jednom nedavnom rođendanu Slavica je bila na visokoj zgradi koja je imala niz manjih kaskadnih krovnih površina povezanih metalnim stubištima. Slučajno se taj rođendan slavio na isti dan kada je neka druga ekipa imala filmsku večer na susjednoj terasi tog krova. Penjući se da vide što je na tom krovu, Slavica i par prijatelja otkrili su taj prizor. Nakon  toga je sve postalo nekako dohvatljivije i Slavica se pitala koliko još krovnih terasa u Splitu ima svoje tajne živote, daleko iznad grada.

Lift je stao na predzadnjem katu i morale smo se popeti uza stepenice i pokraj roze dječje bicikle prije nego što smo probale otvoriti vrata. Bila su otključana i zakoračilesmo na terasu.

Bile smo same tamo, a oko nas se stvorio pogled na Split, koji se najednom činio puno većim. Velika crna praznina s desne strane bio je - Marjan. S druge strane raspoznavale su se dizalice škvera, a s treće tisuće osvijetljenih prozora. Približile smo se betonskoj ogradi i gledale dolje najduže što smo mogle, dok nas nije zaškakljalo iza koljena. Ovo je Slavici bilo teže nego meni jer je ona imala paralizirajući strah od visine. Ispod nas su jurili automobili, mali kao igračke, a ljudi su se kretali kao točke na karti Hogwartsa.

Provele smo neko vrijeme tamo, sve dok nas hladnoća nije otjerala natrag u pješački svijet, iz kojeg se ne zna kako izgleda imati grad na dlanu tako da možeš vidjeti kako diše, kako noću živi, koji su mu dijelovi zaboravljeni i s koliko ga ljudi dijeliš.

Neboder je bio posjećen još puno puta nakon toga. Vodile smo tamo prijatelje, pogotovo one koji nisu iz Splita, da ih zadivimo ljepotom pogleda. Probale smo ići i na druge nebodere, većinom neuspješno. Nekad bi nas zbunilo zašto se svi ti krovovi ne koriste, kada su očito divni. U drugim se gradovima na njima svašta nalazi događa – od zajedničkih vrtova i staklenika do tuluma i vanjskih dnevnih boravaka. Nekada bismo, kao antropolozi u potrazi za znakovima života, naišli na korišteni roštilj, koji bi nas razveselio, ili na napuštenu pećicu, koja bi nas rastužila. Nismo mogle vjerovati da ljudi koji tu stanuju nisu zainteresirani da ih koriste za nešto više od sušenja robe. Ako ljudi žive u jednoj zajednici kao što je neboder, ne bi li bili voljni napraviti i neki zajednički prostor druženja koji bi bio bogatstvo za sve? Zajednički vrt, gumeni bazenčić, filmsko platno, ili možda fotelje za popodnevni odmor? Jedan takav poznati krov još je prije 60 godina na sebi čuvao dječji vrtić i bazen, s pogledom na planine i nebo.

Dovoljno je popeti se nekoliko metara u visinu i perspektiva je sasvim drugačija. Pogled na grad s visine omogućava i stanoviti odmak i srastanje s gradom istovremeno. Ne odustajemo od lova na nove nebodere, a ne biste ni vi trebali - pogledajte svoj grad s visoka, nađite mjesto za sebe i za svoje prijatelje. Ponekad ne treba promijeniti grad da osjetite promjenu, dovoljno je promijeniti nadmorsku visinu.