Glazbeni bunt romantizma

Jedna trećina proljeća, možda najljepšeg godišnjeg doba, već je iza nas. Sunce smo napokon dočekali a cvijeće i zelene krošnje nas pozdravljaju gdje god da idemo. Svježi miris toplog zraka dok se šetamo parkom ili uz more budi u nama čežnje i nagovještava toliko željeno ljeto. Nema boljeg trenutka za zvučnu pozadinu našoj majci prirodi: prisjetit ćemo se dobro poznatih melodija i velikih skladateljskih imena koji su ispunili stil 19. stoljeća, maštovit i sanjarski romantizam.

Buntovni pokret protiv hladnog racionalizma

Ovaj stil, koji je najdulje trajao upravo u glazbi, otprilike od 1820. do 1914. godine, bio je buntovni pokret mladih kao reakcija na hladni i ravnodušni racionalizam 18. stoljeća. U romantizmu su vladali strastvena osjećajnost i subjektivnost. Isticanjem krajnjeg individualizma, skladatelji su govorili o sebi, svojim osjećajima i subjektivnom shvaćanju svijeta kroz svojevrsnu autobiografsku glazbu.

Zbog demokratskih revolucija i pobuna koje su potresale Europu (Francuska revolucija 1789. i Proljeće naroda 1848.), stvorio se osjećaj nacionalnog identiteta i težnje za nacionalnom slobodom pa su umjetnici s ponosom isticali svoje podrijetlo i kroz glazbu izražavali ljubav prema domovini.

Nove glazbene vrste

Europsko je stanovništvo u 19. stoljeću naraslo, a građanstvo je bilo glavni nosilac kulture. Glazba je dobila široko slušateljstvo i zahvaljujući toj demokratizaciji osnivali su se brojni orkestri i operna kazališta, glazbena društva i škole, glazbene knjižnice i arhivi priređivali se javni koncerti. Kućno muziciranje također je posljedica demokratizacije glazbe koja je bila dio uobičajene glazbene naobrazbe i simbol društvena statusa: gotovo da i nije bilo građanske kuće bez glasovira, najpopularnijeg instrumenta romantizma. Odigrao je ulogu kasnijeg gramofona i radija jer je služio sviranju obrada orkestralnih i opernih djela. Važna osobina glazbenog romantizma jest programnost, opisivanje događaja ili pojave putem glazbe. Osobito se ističe u novim vrstama: glasovirskoj minijaturi, solo pjesmi (skladba za glas i glasovir) i simfonijskoj pjesmi (jednostavačna skladba za simfonijski orkestar).

Kao danas, i u 19. stoljeću je postojala zabavna glazba. Skladatelj se morao odlučiti: pisati zbog vlastitih poriva ili prilagoditi se tržištu pa skladati nezahtjevnu glazbu namijenjenu zabavi široke publike. Potonja se sastojala od salonske glasovirske glazbe, operete (male opere) i plesne glazbe u koju su spadali valcer (najpopularniji ples 19. stoljeća) i can-can (pariški ples brzog tempa i veselog karaktera).

Beethoven: Glazba ljude može učiniti boljima

Pregled skladateljskih velikana započinjemo Ludwigom van Beethovenom kojeg smo upoznali u razdoblju klasicizma. Ono što ga čini prvim i istinskim romantičarom jest njegova individualnost i duboki osjećaji, sastavnicama svakog njegovog djela. Ovaj glazbeni genije čvrsto je vjerovao da glazba, osim što može život činiti ljepšim, ima i snagu kojom može ljude učiniti boljim. Stoga nije ni čudo što većina simfonija ima tematiku pobjede i čovjekove osobne borbe sa sudbinom.

Tako je treća simfonija, Eroica ,herojska simfonija skladana u slavu uspomene na sve heroje. Petom, nazvanom Sudbinska, opisao je svoju unutrašnju borbu i konačnu trijumfalnu pobjedu, dok je šesta, Pastoralna, prvi primjer programne simfonije kojom izražava ljubav prema prirodi. U svoju posljednju, devetu simfoniju, prvi je put uveo ljudski glas: u četvrtom stavku odlomak iz Ode radosti Friedricha Schillera pjevaju solisti i zbor da bi prenijeli Beethovenovu poruku čovječanstvu o ljubavi i poštovanju među svim ljudima. Taj odlomak je inače i himna Europske unije.

Skladao je i 32 glasovirske sonate na čiji je opus bitno utjecala činjenica da je Beethoven bio izvrstan pijanist: u zanosu je udarao po tipkama, a žice osjetljivih bečkih glasovira bi pucale, batići se lomili. Suvremenici tvrde da je pritom sjedio na podiju "gospodski mirno". U 29. godini života osjetio je prve simptome gluhoće, a liječnici mu nisu mogli pomoći. Unatoč tome, glazbu je čuo "unutarnjim sluhom" pa je mogao skladati i tako imati neizmjeran utjecaj na kasnije generacije.

Bilo je mnogo romantičkih glazbenika od kojih svaki zaslužuje poseban članak. Ovdje ćemo izdvojiti samo najpoznatije: Franz Schubert, Robert Schumann, Frederic Chopin, Franz Liszt, Felix Mendelssohn, Hector Berlioz, Petar Iljič Čajkovski, Modest Petrovič Musorgski, Bedrich Smetana, Antonin Dvorak, Johannes Brahms, Gioacchino Rossini, Vincenzo Bellini, Gaetano Donizetti, Giuseppe Verdi, Giacomo Puccini, Richard Wagner, Gustav Mahler, Johann Strauss II. Iz romantizma se kasnije odvojio impresionizam (Claude Debussy i Maurice Ravel) i ekspresionizam.

Virtuozi i suvremene obrade

Prvi romantički virtuoz bio je Niccolo Paganini. Ove izvođače savršenog tehničkog umijeća i nadahnute interpretacije slijedile su skupine obožavatelja, a dame su redovito padale u nesvijest od ushita: čuvale su pramen njihove kose, komadić košulje ili ostatak žice s instrumenta. Bogataši su ih obasipali draguljima, a gradovi priređivali svečane povorke. Ovakvu slavu danas imaju samo rock i pop zvijezde.

Da se vokalni virtuozitet bel canta može odlično uklopiti i u suvremenu glazbu pokazao nam je Eric Serra obradivši ariju Il Dolce suono (Slatki zvuk) iz Donizettijeve opere Lucia di Lammermoor za film Peti element, The Diva dance.