Glazbena revolucija 20. stoljeća
Umjetnici više ne drže do tradicionalnih vrijednosti mišljenja i djelovanja. Teže eksperimentu i istraživanju istine, a ne ljepote.
Ugledni povjesničar Eric Hobsbawm nazvao je 20. stoljeće dobom ekstrema. Dva svjetska rata, brojne političke te društvene revolucije, ratovi i manji sukobi, terorizam i više su nego dobar razlog za taj naziv. S obzirom na takve društvene i političke okolnosti, i umjetnost je morala biti posve drugačija do ostalih epoha i u skladu s tadašnjim poimanjem svijeta i života uopće.
Glazba dostupnija nego ikad prije
Jedna od najvažnijih značajki dvadesetog stoljeća jest veliki napredak znanosti i tehnologije koji i dalje raste. Izum i izvanredni razvitak snimanja te pohranjivanja tonskih i video zapisa u obliku gramofonske ploče, magnetofonske vrpce, audiokasete, kompaktne ploče (CD, DVD), videokasete značio je revolucionarnu promjenu u svim umjetnostima, pa tako i u glazbi.
Zahvaljujući snimkama skladbi i pjesama, glazba postaje dostupna većem broju ljudi nego ikada ranije, a miješaju se i utjecaji kultura iz svih krajeva svijeta: brojni stvaratelji nadahnuti su afričkom i azijskom umjetnošću, američka doživljava umjetnost procvat i ekspanziju, a cijeli planet postaje jedinstvena pozornica.
Umjetnici više ne drže do tradicionalnih vrijednosti mišljenja i djelovanja. Teže eksperimentu i istraživanju istine, a ne ljepote. Sloboda koju imaju daje im mogućnost da na dosadašnjim glazbenim razdobljima izgrađuju vlastite individualne stilove.
Podjela na zabavnu i ozbiljnu glazbu
Glazba prijašnjih epoha bila je podijeljena na duhovnu i svjetovnu, dok je današnja podjela na zabavnu i ozbiljnu glazbu započela sredinom 19. stoljeća, a u 20. stoljeću dovedena je do krajnosti. Već spomenuti razvoj masovnih komunikacija i industrijalizacija promijenili su strukturu društva, a time i publiku. Zabavna glazba služi suvremenom čovjeku za opuštanje i uživanje bez potrebe za koncentracijom ili znanjem. U najširem smislu joj pripadaju jazz, mjuzikl, filmska glazba i rock.
Ozbiljna glazba 20. stoljeća vrlo je provokativnog sadržaja i zahtijeva pozornost pri slušanju. Zbog oporog zvuka odbija široku publiku, pa privlači samo najuži krug slušatelja. Najveći dio publike sluša već provjerena klasična djela radije nego suvremena, što dovodi do još jedne osobine glazbe prošlog stoljeća: historicističkog pristupa.
Bogatstvo stilova
Glazbeni izraz prve polovine 20. stoljeća umnogome je drugačiji od svih ostalih stilova. Dok je barokom, bečkom klasikom i romantizmom vladao tonalitet dura i mola, skladatelji sada koriste prošireni tonalitet i politonalitet, tj. više tonaliteta istodobno. Najčešće je bio korišten bitonalitet.
Atonalitet predstavlja još jednu revolucionarnu novost ove glazbe. Karakterizira ga odsutnost tonike i svih funkcionalnih odnosa te ravnopravnost svih tonova. Prve skladbe u atonalitetu skladao je oko 1909. godine Arnold Schonberg. I sam osjetivši teret prevelike slobode odlučuje organizirati atonalitet i izumiti dvanaesttonsku tehniku skladanja – dodekafoniju (grč. dodeka, dvanaest, phone, glas) u kojoj se izabere niz od 12 tonova. Nizom je zadan redoslijed kojim se dvanaest tonova pojavljuje tijekom cijele skladbe, čime se osigurava njihova ravnopravnost.
U prvoj polovici 20. stoljeća usporedno postoje sljedeći stilovi: već obrađeni romantizam, impresionizam (Claude Debussy); ekspresionizam (Arnold Schonberg, Anton Webern, Alban Berg, Igor Stravinski); neofolklorizam (Bela Bartok), neoklasicizam (Sergej Prokofjev, Dmitrij Šostakovič, Paul Hindemith, Carl Orff) i jazz čija su izvorišta spiritual, ragtime i blues, a stilovi New Orleans jazz, swing, bebop, cool jazz, free jazz, jazz rock ili fusion. Kao posebna vrsta razvija se mjuzikl, zabavno scensko djelo s govorenim dijalozima, pjesmama, zborovima i plesnim točkama.
Fenomen rocka i svjetske glazbe
Druga polovica 20. stoljeća, osim još naprednije tehnologije i još izrazitije odijeljenosti zabavne i ozbiljne glazbe, krije novi glazbeni fenomen – rock. Nastao je iz rhythm and bluesa, countryja and westerna te rock 'n' rolla. U rocku 1960-ih razvili su se soul i folk rock, a u rocku 70-ih jazz rock ili fusion, art rock (progresivni ili simfonijski), country rock, heavy metal rock, glitter rock, punk rock. Grunge i new age dio su rocka 80-ih i 90-ih.
World music (eng. svjetska glazba) je pojam nastao krajem osamdesetih godina, a označava glazbu koja nije nastala u Europi i SAD-u, nego izvan tih područja kao što su zemlje Trećeg svijeta ili Euroazija. Još jednom se potvrđuje velika važnost suvremene tehnologije i komunikacije jer globalizacijom glazbe stvara se jedinstvo raznovrsnoga svijeta. To je najbolje postavio njemački skladatelj elektroničke glazbe Karlheinz Stockhausen: „...svaki čovjek u sebi sadrži cijelo čovječanstvo... Svjetska glazba spaja prošlost, sadašnjost i budućnost, zemlje i prostore koji su udaljeni jedni od drugih.“
Oslobođenje zvuka: pravci i tehnike 2. polovice 20. st.
Dok glazbu prve polovice 20. stoljeća obilježava oslobođenje ritma, drugu polovicu karakterizira oslobođenje zvuka. Pritom ima nekoliko pravaca i tehnika koje to omogućuju.
Serijalna tehnika skladanja je daljnji razvoj Schonbergove dodekafonije. Izumili su je francuski skladatelji, a označava primjenu serije ne samo na visinu tona, već i na njegovo trajanje, intenzitet i boju. Prvi ju je upotrijebio Olivier Messiaen.
Aleatorička glazba se zapisuje kao oblici, crte ili uzorci, a skladatelji dopuštaju da o nekim glazbenim elementima odluči slučaj i/ili izvođač njihovih djela. John Cage u Music of Changes za glasovir i Imaginary Landscape N° 4 prepušta slučaju donošenje važnih skladateljskih odluka i staroj kineskoj knjizi proročanstva I-Ching.
Konkretna glazba je ostvarenje ideja negdašnjeg bruitizma koji je koristio šumove i buku. Francuski skladatelj Pierre Schaeffer snimio je zvukove iz svakodnevnog života i njihovom obradom u elektroničkom studiju stvorio smislenu glazbenu cjelinu: Etida sa željeznicom, Etida s vretenom, Etida s tavom.
Razvoj elektronike i informatike omogućio je neograničene mogućnosti za eksperimentiranje s novim izvorima zvuka. Tijekom 1950-ih godina Karlheinz Stockhausen i drugi počeli su koristiti sintesajzere kako bi stvorili elektroničku glazbu koja je postala zaštitni znak druge polovice prošlog stoljeća.
Minimalistička glazba (lat. minimus, najmanji) je jednostavna i uključuje puno ponavljanja ritmova, melodija i akorda. Većina te glazbe nadahnuta je indijskom i zapadnoafričkom glazbom, a utjecala je na rock.