Glazba u doba razuma

Povjerenje u ljudski razum

Ono što je renesansa započela stavljanjem čovjeka u središte interesa, barok je ne samo nastavio, već i nadograđivao povjerenjem u ljudski razum koji se u 17. i prvoj polovici 18. stoljeća najviše cijenio. Smatralo se da su i osjećaji pod njegovom kontrolom, a koliko je razum bio važan vidimo i po misli matematičara i filozofa Rene Descartesa: „Mislim, dakle postojim.“

Riječ barroco izraz je španjolsko-portugalskih draguljara za nepravilan biser i njome se označavalo nešto nesavršeno. Budući da tadašnji vladari kroz umjetnost pokazuju svoju moć, život na europskim dvorima postaje raskošan. Iz toga proizlaze glavne osobine svih umjetnosti ovog stila: mnoštvo ukrasa koji prelaze granicu kiča, snaga, dinamičnost, voluminoznost...

Operu, koncert, dur i mol ljestvicu dugujemo baroku

Glazbeni barok u mnogočemu nam je bliži: opera, koncert, dur i mol ljestvice, orkestar - najvažnije su to novosti ove epohe te ih baštinimo još i danas. Barokni skladatelji voljeli su igrati se zvukom često pritom koristeći kontraste: u dinamici (tiha nasuprot glasne glazbe i obratno), u suprotstavljanju solista i cijelog orkestra, u tempu brzo-sporo. Poznati po virtuoznosti i izražajnosti, među dionicama postigli su duh nadmetanja pa zato barok nazivamo i koncertirajućim (nadmećućim) stilom.

Opera

Razdoblje počinje operom Dafne Jacopa Perija, člana firentinske camerate, tj. skupine učenih humanista, umjetnika i mecena koji su htjeli oživjeti antičku tragediju. Uz potpuno izgubljenu Dafne, Peri je skladao i prvu sačuvanu operu Euridika.

U svojim prvim godinama opere su bile na razini scenske glazbe, pastoralne priče i uglazbljene drame da bi kasnije postale opera in musica, djela u glazbi odnosno uglazbljeni zbroj djela iz književnosti, slikarstva i scene. Opera se sastoji od manjih stavaka: uvertira (uvod), recitativ, arioso (kraći solistički pjevački odlomak), arija (solo pjevanje pojedinca koji govori o svojim emocijama). Jednostavnu instrumentalnu pratnju izvodi manji broj izvođača: započinje fanfarama pa slijedi prolog i pričanje sadržaja.

Savršenstvo izrade instrumenata

Glazba se i u ovom stilu dijeli na dvorsku (svjetovnu) i crkvenu (duhovnu). Najvažniji među njima bio je ravnatelj dvorske glazbe koji je vodio izvedbu, a bio je nadređen koncertnom majstoru, sviraču prve violine. Uz barok se vežu počeci dirigiranja. Dužnost je pripadala prvom čembalisti ili violinisti, a dirigent je bio neophodan zbog velikog broja izvođača u orkestru (10-40 svirača). Imao je veliku palicu kojom je udarao o pod te tako označavao taktove doba. Naziv orkestar potječe od pojma za mjesto u grčkom kazalištu, amfiteatru, između scene na kojemu su stajali zbor i instrumentalisti. Svaku dionicu sviraju dva ili više instrumentalista istom tehnikom i dinamikom djelujući kao cjelina. Najveći napredak vidljiv je u izradi gudačkih instrumenata. Tada je dostignuto savršenstvo koje nije nadmašeno ni danas. Najpoznatije obitelji graditelja bile su Stradivari, Amati i Guarneri iz Cremone u sjevernoj Italiji.

Basso continuo - najvažnija inovacija

Najvažnija karakteristika i novina baroka u glazbi jest basso continuo (tal. neprekinuti bas), skraćeno zapisana pratnja koja teče cijelom skladbom. Izvode ga dva instrumenta - violončelo i čembalo ili orgulje. Lijevom rukom svira se ista basova linija, dok se desnom rukom izmišlja melodija i improvizira se. Gubitkom bassa continua prestaje barok. Od 17. stoljeća glazba ima nove načine tonske građe – dur i mol ljestvicu. Dur (lat. durus, tvrd) zvuči tvrđe, ali vedro i veselo, dok su molski (lat. mollus, mekan) tonovi mekši i tužniji.

Koncert, suita i sonata

Novi oblici instrumentalne glazbe jesu koncert, suita i sonata. U koncertu (tal. concertare, natjecati se; conserere, slagati se) se sukobljavaju jedan ili više solista s orkestrom. Dijeli se na concerto grosso (veliki koncert) koji u sebi izmjenjuje manju skupinu solista concertino (mali orkestar) s orkestrom gudača i čembala pod nazivom tutti (svi) i na solistički koncert gdje se concertino smanjuje na jednog solistu. Ima tri stavka brzi-polagani-brzi. Suita (fr. slijed) je niz stiliziranih plesnih stavaka poredanih po kontrastima, a sonata (tal. sonare, svirati) označava skladbu za sviranje na gudačkim instrumentima.

Od 1730-ih pojavljuje se opera buffa (komična opera) što ima dalekosežno značenje: dokida se duga serija „objektivističkih“ epoha od srednjeg vijeka do kraja baroka, a glazba ide prema prevladavajućoj subjektivnosti 19. i 20. stoljeća (izuzev uravnoteženog klasicizma). Na taj način barok je posljednji vremenski cjelovit, jedinstveni umjetnički stil Europe.

Velika imena baroka

Johann Sebastian Bach smatra se jednim od najvećih skladatelja svih vremena i najvećim majstorom fuge. Skladao je šest Brandenburških koncerata u kojima čembalo ima po prvi put solističku dionicu, sonate i suite.

Skladatelj ranobaroknih opera Claudio Monteverdi postavio je standarde za operu kojima će se tek približiti ostali barokni skladatelji, a prvi dostići Mozart krajem 18. stojeća. U nasljeđe nam je ostavio remek-djelo, operu Orfej.

Antonio Vivaldi, možda i rekorder u skladanju koncerata (više od 470!) svojim koncertom za violinu i orkestar Četiri godišnja doba pokazao nam je i jedno nasljeđe renesanse, simboliku i govor tonova, odnosno programnost u glazbi.

Georg Friedrich Händel, njemačko-engleski skladatelj svojim je najpoznatijim djelom, oratorijem Mesija, i brojnim operama izvršio utjecaj na skladatelje iduće epohe među kojima su Haydn, Mozart i Beethoven a sam se, pak, ugledao na Henryja Purcella, najpoznatijeg engleskog baroknog skladatelja koji nam je ostavio, između ostalih maestralnih djela, operu Didona i Eneja.